nedelja, 18. avgust 2013

ŽKK. MLADOST - BAR


ŽKK. MLADOST - BAR 

Otvorim svoju mail adresu i čim vidim adresu glavnog urednika, jasno mi je o čemu se radi. Samo na kratko Željko piše. Čekam kolumnu, hitno je, a još kad mi kaže - do subote mrtav sam čovjek. Možete zamisliti kako mi je pisati kolumnu u popodnevnim časovima, a milion obaveza me čeka u sportu koji mi život znači, pa ne samo meni nego i mnogobrojnim porodicama i ljudima kojima pomažem u ovom vremenu hronične besparice. I šta ću drugo - sjedem i pišem, a u stvari je noć moja inspiracija, one kišne jesenske noći u kojima bih mogao napisati u jednom dahu cijeli roman. Odmah da se razumijemo, nisam govorio o kvalitetu pisanja, nego samo o mislima koji naviru iz moje napola probuđene glave.

Opet je, po ko zna koji put, tema mog pisanja ženska košarka, jer mi se čini da je u našem gradu ženski sport jako zapostavljen i želim svojim pisanjem motivisati ne mali broj entuzijasta u gradu pod Rumijom da se prihvate rada sa ženskim selekcijama u bilo kojem sportu, kako bi naše buduće supruge i majke rađale zdraviju djecu, jer je poznato da organizmi sportista imaju puno bolje psihofizičke karakteristike od običnih ljudi.

Barski ženski košarkaški timNo, da ne bih previše filozofirao, prelazim na temu neopisive sreće za jednog mladog trenera u mom liku prilikom istorijske pobjede (reći ćete da je kod mene sve istorijsko) u Bačkoj Topoli tog 11. januara 1980. Šteta da to nije bilo 07. januara, jer Božić je tada bio, a kažu stariji da se na Božić rađaju dobri i lijepi ljudi.

Prva sezona u Drugoj ligi - grupa Istok za naš mladi ženski tim počela je sa osam uvodnih poraza. Već sam govorio da smo u tom dijelu prvenstva sve utakmice igrali u gostima, a kao domaćini zbog nemanja semafora igrali smo u Kotoru. Kad smo ušli u tu Drugu ligu, dobročinitelji barske košarke ubjeđivali su me da nije dobro da igramo tu ligu, jer nikoga nećemo pobijediti, "a što je najgore - sve utakmice ćete gubiti sa 50-60 razlike", pa bi to moglo uticati na mene kao mladog i perspektivnog trenera da izgubim volju za radom. A kad sam ja iskazao neviđenu ambicioznost i želju, kao i nezabrinutost za eventualne visoke poraze, upotrebljavali su druge metode. Govorio sam o svom siromaštvu i teškom životu u djetinjstvu i ranoj mladosti. Ponudili su mi novčanu nadoknadu (honorar) koja je bila nekih pet puta veća od naše porodične penzije. Uslov je bio samo da se ženska ekipa ne takmiči u Drugoj ligi. Očigledno je bilo da drugog trenera nisu imali, inače bih lagano bio smijenjen. Ponosni Kuč i Bezjovac ne pristade ni na tu varijantu i nastavih sa velikim entuzijazmom svoj rad. Tada smo imali zajedničku upravu u klubu, a u vrijeme komunizma za sve svoje postupke morao si odgovarati Komitetu. A kako ćeš Komitetu objasniti da jednoj grupi mladih titovih proletera nećeš dozvoliti da idu u veći rang takmičenja, samo zato jer te je neko ubijedio da je muška košarka perspektivnija, ali trenutno igra u republičkoj ligi. Sjećam se - mjesto svih košarkaških odluka bila je čuvena kafana "Balkan" u Sutomoru, kod vrlo atraktivne vlasnice Rozmari. Znate ono, uz 150 ćevapa inspiracija je veća, i istorijska pitanja za košarku u Baru puno se lakše rješavaju nego recimo u slastičarnici Bedžeti Arslana, gdje sam ja i ostali topolički sirotani žulili po neku limunadu i kuglu sladoleda, i čekali na istorijske odluke iz "Balkana".

Uglavnom, nisam se predao, nastavio sam, iako sam znao - kad nemaš podršku većeg dijela svoje uprave, taj je trenerski posao zaludnja rabota. Poslije pet poraza, ova grupa zabrinutih tipova iz kafane "Balkan" namjestiše mi članak u "Pobjedi", zbog kojeg sam bio zaprepašten, ne zbog članka koliko zbog toga što ga je napisao moj najdraži učitelj iz osnovne škole. U osnovnoj školi on je bio moj uzor, oličenje poštenja, kad on u novinama toliko uvreda u stilu "inače ekipu 'Mladosti' vodi bivši rezervni igrač 'Mornara' Peđa Milović, koji nema niti šlifa, ni talenta da vodi jednu takvu ekipu u saveznom rangu takmičenja". Bio je još jedan moj bivši prijatelj koji mi je jednom zbog mojih šala prebacio da sam neozbiljan i da nikad neću postati trener. To me je jako motivisalo i, naravno, ne mislim da sam neko čudo nad čudima, ali uskoro ću završiti 29 trenersku sezonu bez prestanka, a to čini mi se govori o mojoj karijeri…

Vjerujte mi, kad sam pročitao tekst mog životnog uzora još iz petog i šestog razreda osnovne škole kao da mi se cijeli svijet srušio u jednom trenu. Zar on to da napiše, nije valjda i on sa onim lihvarima na ćevapčiće u "Balkanu" dobio inspiraciju da omalovažava pošteni rad par entuzijasta? No, ipak, i to sam prebolio, mada mi je i sada knedla u grlu poslije punih 29 godina. Moj ideal o poštenju se počeo rušiti. Reći ću u povjerenju da je to bio jedan od rijetkih, prerijetkih negativnih tekstova o mom radu u ovom prelijepom sportu. Naravno da su moje košarkašice pisale demanti, ali ipak pobijediše ćevapi i pun stomak. Bar su tako oni mislili.

I dođe januar 1980. godine, a zbog troškova putovanja igrali smo dvije utakmice u paketu u Bačkoj Topoli. Prvu utakmicu smo igrali u petak 11. januara protiv ekipe "Krivaje" iz Stare Moravice, koja nije imala svoju dvoranu, pa je svoje utakmice igrala u Bačkoj Topoli, a uz to takođe je bila bez pobjede. Dakle, susret dva beskućnika. Drugu utakmicu smo takođe igrali u istoj dvorani u subotu 12. januara protiv domaćina - Topolčanki, tada trećeplasiranoj ekipi. Tu utakmicu smo izgubili velikom razlikom, ali ona nije predmet ove priče.

Putovanje od Bara do Bačke Topole je prošlo u pjesmi i igri košarkašica, vođstva puta i normalno stručnog štaba u kojem sam bio samo ja. Ojha. Spavaćim kolima do Novog Sada, pa onda presijedanje u drugi voz i stigosmo u jedan postariji hotel u gradu utakmice. Na podu tog dvospratnog hotela (nikad mu ime nijesam zapamtio), drvene daske, i vjerujte mi na riječ čuo se svaki korak kretanja po sparatovima. Prilikom kretanja daske su cvilile kao u filmovima strave i užasa Alfreda Hičkoka.

Vrijeme utakmice 19 časova, sniježna vojvođanska zima, pješke odlazimo do dvorane. Po pisanju novinara "Sporta" iz Bačke Topole, tačno 58 gledalaca, sa Cucom, Lekom i Slavom. Pitanje - ko će biti fenjeraš poslije ovog kola - rješavalo se na parketu OŠ "Čaki Lajoš". Koliko su bili u savezu ubijeđeni u pobjedu domaćina, delegirali su i domaćeg sudiju Olaha, a drugi sudija je bio Đelap iz Novog Sada.

Utakmica je počela, a moje djevojke su odigrale prvo poluvrijeme iz snova i dobile ga sa nevjerovatnom razlikom 38:21. Uprkos velikom optimizmu, nijesam očekivao da bi se to moglo dogoditi. Na žalost, u drugom poluvremenu jako smo popustili i na kraju jedva pobijedili rezultatom 62:58. Bio bih neiskren kad vam ne bih rekao šta je napisao novinar beogradskog "Sporta" o toj utakmici. "Lošija košarkaška predstava nije se mogla zamisliti… Razočarenje domaćina je još veće, što je doživljen poraz od daleko slabijeg protivnika…". Za mene je to u tom trenutku bila najbolja utakmica i igra na ovom bijelom svijetu. E, kad bih sada sa ove distance ocjenjivao tu utakmicu, složio bih se sa novinarom koji je pisao za "Sport".

Barski ženski košarkaški timNormalno da nas u tim trenucima nije niti najmanje zanimalo šta pišu novine, jer je naše slavlje bilo neopisivo. Ako vam kažem da su nas košarkašice "Krivaje" u drugom poluvremenu dostigle i prestigle, i da smo koševima Vesne Aleksić i Vesne Jovanović u zadnjih 40 sekundi dobili utakmicu, našoj sreći nije bilo kraja. Prepustismo fenjer "Krivaji" iz Stare Moravice i nikada više nijesmo bili na zadnjem mjestu u toj sezoni. Put po sniježnom asfaltu od dvorane do poludrvenog hotela prošao je uz glasnu pjesmu, pa su nas prolaznici gledali u čudu. Sreća da je većinsko u Bačkoj Topoli mađarsko stanovništvo, tako da pola od naših pjesama nisu razumjeli. Posle večere, na međuspratu našeg hotela slavili smo do dugo u noć, kao da smo postali šampioni svijeta. Nisam mogao od sreće doći k sebi, jer imati dvadeset godina, a pobijediti u Drugoj ligi nije mala stvar. I još ne biti zadnji na tabeli.

Na toj utakmici koševe za naš tim postigle su: Mitrović Vesna, Borović Dragica 8, Vujošević Ana, Jovanović Vesna 8, Džaković Sonja, Stjepović Vera, Čarapić Stanka 8, Kovačević Blaženka, Rujović Mirsada, Aleksić Vesna 20, Lekić Radmila 18, Cenović Lutvija.

Sjećam se da smo tu "Krivaju" pobijedili i u revanšu u Baru, rezultatom 88:53, i time potvrdili opstanak u Drugoj ligi grupa Istok.

Putovanje od Bačke Topole do Bara prošlo je standardno, uz puno lijepih pjesama, iskrenih razgovora o tajnim ljubavima i simpatijama, koje je znalo samo ono vrijeme nježnosti i ljubavi da režira. Godine prolaze, a u mojim sjećanjima živi taj mali ženski kolektiv koji je imao dušu starih dobrih romantičnih vremena. A to vrijeme, na žalost, nikada se više neće ponoviti. Vrijeme je kompjutera, mobilnih i svih onih stvari koje mi tada nismo mogli ni zamisliti.

Srećan sam što sam uz pomoć mojih dragih košarkašica održao tri godine jedan takav kolektiv u životu, dok ih oni majstori sa početka ovog teksta, uz pomoć ćevapa, ne rasformiraše.
Ostajte mi u zdravlju i veselju, dragi moji Barani širom planete, a ljeto se približava. Naša Rumija, Lisinj i Sutorman ozelenjeće našom ljubavlju prema zavičaju i opet ćemo biti zajedno.

PRVA DRUGOLIGAŠKA POBJEDA



                                   PRVA DRUGOLIGAŠKA POBJEDA

Otvorim svoju mail adresu i samo kad vidim adresu  glavnog urednika ,odmah mi je jasno o čemu se radi.Samo na kratko  Željko piše.Čekam kolumnu,hitno je, a još kad mi kaže do subote mrtav sam čovjek.Možete zamisliti kako mi je pisati kolumnu u popodnevnim časovima,a milion obaveza me čeka u sportu koji mi život znači,pa ne samo meni nego i mnogobrojnim porodicama i ljudima kojima pomažem u ovom vremenu hronične besparice.I šta ću drugo sjedem i pišem, a ustvari je noć moja inspiracija, one kišne jesenske noći u kojima  bih mogao napisati u jednom dahu cijeli roman.Odmah da se razumijemo nisam govorio o kvalitetu pisanja nego samo o mislima koji naviru iz moje napola probudjene glave.

Opet je po ko zna koji put tema mog pisanja ženska košarka, jer mi se čini da je u našem gradu ženski sport jako zapostavljen i želim svojim pisanjem motivisati ne mali broj entuzijasta u gradu pod Rumijom da se prihvate rada sa ženskim selekcijama u bilo kojem sportu, kako bi naše buduće supruge, majke radjale zdraviju djecu jer je poznato da organizmi sportista imaju i puno bolje psihofizičke karakteristike od običnih ljudi.
No da ne bih previše filozofirao prelazim na temu neopisive sreće za jednog mladog trenera u mom liku prilikom istorijske pobjede (reći ćete da je kod mene sve istorijsko) u Bačkoj Topoli tog 11.januara 1980.Šteta da to nije bilo 07.januara, jer Božić je tada bio, a kažu stariji da se na Božić radjaju dobri i lijepi ljudi.

Prva sezona u Drugoj ligi grupa istok za naš mladi ženski tim počela je sa osam uvodnih poraza.Već sam vam govorio da smo u tom dijelu prvenstva sve utakmice igrali u gostima, a kao domaćini zbog nemanja semafora igrali smo u Kotoru.Kad smo ušli u tu Drugu ligu dobročinitelji barske košarke ubjedjivali su me da nije dobro da igramo tu ligu jer nikoga nećemo pobijediti, a što je najgore sve utakmice ćete gubiti sa 50- 60 razlike i to bi moglo uticati na mene kao mladog i perspektivnog  trenera da izgubim volju za radom.Pa kad sam ja iskazao nevidjenu ambicioznost i želju,kao i nezabrinutost za eventualne visoke poraze upotrebljavali su druge metode.Govorio sam vam o svom siromaštvu i teškom životu u djetinjstvu i ranoj mladosti.  Ponudili su mi  novčanu nadoknadu(honorar) koja je bila nekih pet puta veća od naše porodične penzije. Uslov je bio samo da se ženska ekipa ne takmiči u Drugoj ligi.Očigledno je bilo da drugog trenera nisu imali inače bih lagano bio smijenjen. Ponosni Kuč i Bezjovac ne pristade ni na tu varijantu i nastavih sa velikim entuzijazmom svoj rad. Tada smo imali zajedničku upravu u klubu,a u vrijeme komunizma za sve svoje postupke morao si odgovarati Komitetu.A kako ćeš komitetu objasniti da jednoj grupi mladih titovih proletera nećeš dozvoliti da idu u veći rang takmičenja,samo zato jer te je neko ubijedio da je muška košarka perspektivnija, ali trenutno igra u republičkoj ligi.Sjećam se mjesto svih odluka bila je čuvena kafana Balkan u Sutomoru , kod vrlo atraktivne vlasnice Rozmari,ako se dobro sjećam.Znate ono uz 150 ćevapa inspiracija je veća i istorijska pitanja za košarku u Baru puno se lakše rešavaju nego recimo u slastičarnici Bedzeti Arslana gdje sam ja i ostali topolički sirotani žulili po neku limunadu i kuglu sladoleda i čekali na istorijske odlukeiz Balkana.

Uglavnom nisam se predao,nastavio sam iako sam znao kad nemaš podršku većeg dijela svoje uprave da je taj trenerski posao zaludnja rabota.Posle pet poraza ova grupa zabrinutih tipova iz kafane Balkan, namjestiše mi članak u Pobjedi zbog kojeg sam bio zaprepašćen,ne zbog članka koliko zbog toga što ga je napisao moj najdraži učitelj iz osnovne škole.U osnovnoj školi on je bio moj uzor,oličenje poštenja,kad on u novinama toliko uvreda u stilu …inače ekipu Mladosti vodi bivši rezervni igrač Mornara Pedja Milović koji nema niti šlifa ni talenta da vodi jednu takvu ekipu u saveznom rangu takmičenja…Bio je još jedan moj bivši prijatelj koji mi je jednom zbog mojih šala prebacio da sam neozbiljan i da nikad neću postati trener.To me je jako motivisalo i naravno ne mislim da sam neko čudo nad čudima,ali uskoro ću završiti 29 trenersku sezonu bez prestanka, a to čini mi se govori puno o mojoj karijeri…
Vjerujte mi kad sam pročitao tekst mog životnog uzora još it petog i šetog razreda Osnovne škole kao da mi se cijeli svijet srušio u jednom trenu.Zar on to da napiše,nije valjda i on sa onim lihvarima na ćevapčiće u Balkanu dobio inspiraciju daomalovažava pošteni rad par entuzijasta.No ipak i to sam prebolio,mada mi je i sada knedla u grlu posle punih 29 godina.Moj ideal o poštenju se je počeo rušiti.Reći ću vam u povjerenju da je to bio jedan od rijetkih, prerijetkih negativnih tekstova o mom radu u ovom prelijepom sportu.
Naravano da su moje košarkašice pisale demantij na pisanje mog najdražeg učitelja iz Osnovne škole,ali ipak pobijediše ćevapi i pun stomak. Bar su tako oni mislili.

I dodje januar 1980 zbog troškova putovnja igrali smo dvije utakmice u paketu u Bačkoj Topoli.Prvu utakmicu smo igrali u petak 11.januara protiv ekipe koja nije imala ni jednu pobedu baš kao ni mi.Bila je to ekipa Krivaje iz Stare Moravice ,koja nije imala svoju dvoranu pa je svoje utakmice igrala u Bačkoj Topoli.Dakle susret dva beskućnika.Drugu utakmicu smo takodje igrali u istoj dvorani u subotu 12.januara protiv domaćinu Topolčanki, tada trećeplasiranoj ekipi.Tu utakmicu smo izgubili velikom razlikom,ali ona nije predmet ove priče.

Putovanje od Bara do Bačke Topole je prošlo  u pjesmi i igri košarkašica,vodstva puta i normalno stručnog štaba u kojem sam bio samo ja.Ojha.Spavaćim kolima do Novog Sada,pa onda presijedanje u drugi voz i stigosmo u jedan postariji hotel u gradu utakmice.Na podu tog dvospratnog hotela(nikad mu ime nijesam zapamtio) drvene daske i vjerujte mi na riječ čuo se svaki korak kretanja po sparatovima.Prilikom kretanja daske su cvilile kao u filmovima strave i užasa Alfreda Hičkoka.

Vrijeme utakmice 19 časova,sniježna vojvodjanska zima,pješke odlazimo do dvorane.Po pisanju novinara Sporta iz Bačke Topole tačno 58 gledalaca,sa Cucom,Lekom i Slavom.Pitanje ko će biti fenjeraš posle ovog kola rešavalo se na parketu Osnovne škole »Čaki Lajoš«Koliko su bili na savezu ubijedjeni u pobjedu domaćina delegirali su i domaćeg sudiju Olaha,a drugi sudija je bio Đelap iz Novog Sada.

Utakmica je počela,a moje djevojke su odigrale prvo poluvrijeme iz snova i dobile ga sa nevjerovatnom razlikom 38: 21.Uprkos velikom optimizmu nijesam očekivao da bi se to moglo dogoditi. Nažalost u drugom piluvremenu jako smo popustili i na kraju jedva pobijedili rezultatom 62: 58. Bio bih neiskren kad vam ne bih  rekao šta je napisao novinar beogradskog Sporta o toj utakmici. »Lošija košarkaška predstava nije se mogla zamisliti…Razočarenje domaćina je još veće, što je doživljen poraz od daleko slabijeg protivnika…«
Za mene je to u tom trenutku bila najbolja utakmica i igra na ovom bijelom svijetu.E kad bih sada sa ove vremenske distance ocjenjivao tu utakmicu jako bih se složio sa novinarom koji je pisao za Sport.

Normalno da nas u tim trenutcima to nije niti najmanje zanimalo šta pišu novine, jer je naše slavlje bilo neopisivo. Ako vam kažem da su nas košarkašice Krivaje u drugom poluvremenu dostigle i prestigle i da smo koševima Vesne Aleksić i Vesne Jovanović u zadnjih 40 sekundi dobili utakmicu našoj sreći nije bilo kraja.Prepustismo fenjer Krivaji iz Stare Moravice i nikada više nijesmo bili na zadnjem mjestu u toj sezoni.Put po sniježnom asvaltu  od dvorane do poludrvenog hotela prošao je uz glasnu pjesmu da su nas prolaznici gledali u čudu.Sreća da je veći dio u Bačkoj Topoli madjarsko stanovništvo tako da pola od naših pjesama nisu razumjeli. Posle večere na medjuspratu našeg hotela slavili smo do dugo u noć kao da smo postali šampioni svijeta. Nisam mogao od sreće doći k sebi, jer imati dvadeset godina a pobijediti u Drugoj ligi nije mala stvar.I još ne biti zadnji na tabeli.

Na toj utakmici koševe za naš tim postigle su :Mitrović Vesna, Borović Dragica 8, Vujošević Ana, Jovanović Vesna 8, Dzaković Sonja, Stjepović Vera, Čarapić Stanka 8, Kovačević Blaženka, Rujović Mirsada, Aleksić Vesna 20, Lekić Radmila 18, Cenović Lutvija.


Sjećam se da smo tu Krivaju pobijedili u revanšu u Baru rezultatom 88:53 i time potvrdili opstanak u Drugoj ligi grupa Istok.

Putovanje od Bačke Topole do Bara prošlo je standardno,uz puno lijepih pjesama, iskrenih razgovora o tajnim ljubavima i simpatijama, koje je znalo samo ono vrijeme njeznosti i ljubavi da režira.Godine prolaze u mojim sjećanjima živi taj mali ženski kolektiv koji je imao dušu onih starih dobrih romantičnih vremena. A to vrijeme nažalost nikada se više neće ponoviti.Vrijeme je kompjutera, mobilnih i svih onih stvari koje mi tada nismo mogli ni zamisliti.

Srećan sam što sam uz pomoć mojih dragih košarkašica održao tri godine jedan takav kolektiv u životu, dok ih oni majstori sa početka ovog teksta uz pomoć ćevapa ne rasformiraše.

Ostajte mi u zdravlju i veselju dragi moji barani širom planete, a ljeto se približava.Naša Rumija,Lisinj i Sutorman ozelenjet će našom ljubavlju prema zavičaju i opet ćemo biti zajedno.

LIVADA ZBOG KOJE NE SPAVAM NOĆIMA...

Bezjovo - KUČI  - LIVADA KOJA MI NEDA ZASPATI -




KOMOVI - KATUN CARINE - CRKVA SVETOG ILIJE - Podignuta 1900 ili 1901


torek, 4. september 2012

AVGUST (2012) SREĆE I TUGE

                                     AVGUST SREĆE I TUGE

Više i ne pamtim kad sam zadnji put napisao duže od tri rečenice, a sve se nekako kupi u meni, pa oću da napišem ovo, pa onda ono, pa sve tako u krug. Obaveze u sportu, koji više nema ama baš nikakve veze sa sportom, od pruje desetak godina, naglo me probude i ideje nestanu. Pa ipak, novu inspiraciju budi ova prva, posle dugo, dugo vremena, ljetnja kiša.
Postojinske kiše nijesu slične ni drugim kišama na svijetu, jer njih uvijek prati smrzavanje, prava zimska temperatura. Onda slijedi vađenje svih mogući farmerica iz ormara iliti šifonjera, pa sve tako redom: majca od termovelura, cipele za jesen i ranu zimu, pamučne čarape, jer je za vunjene još rano!

Avgust 2012. donio mi je promjenljiva osjećanja neopisive tuge i bola do euforične sreće i radosti. 
Počeću od radosti, jer ako tugu prvu pomenem, ne znam da li ću stići do sreće, jer tuga je nešto što ljudski rod prati od samog rođenja, a radost pravimo sami ili nas najčešće srećnima čine naši najbliži.
Moji su najbliži, dobri ljudi, moji prijatelji, moji rođaci, i naravno nenormalno, normalna, porodica u kojoj uživam cijeli svoj vijek.
Ljeto provedeno, a đe bi drugo nego u Baru, mom prelijepom Baru, koji ni posle dvije decenije ne nestaje niti za tren,  iz mojih sjećanja i ranjene duše. Kao i uvijek bilo je prelijepo. Šlag na torti bijaše ljubav mog jedinca i zaljubljenost u jednu prelijepu Crmničanku, Zlaticu, zbog koje je bio spreman spakovati stvari i otići u Bar, pa ne samo Bar, čini mi se na kraj bijelog svijeta. S njegovom srećom naša je još veća. Planovi za povratak, u meni  onako zaspali, ponovo proradiše i već sam zamislio život. Podići ću kućicu na mom  Bezjovu, živjeću u Baru, trenirati djecu mojih bivših košarkaša i čak napraviti košarkaški klub. Ja sam spašen do kraja života!
Vesna se već par godina dogovara sa prijateljicom Jasminom,  da u njenom ateljeu pravi čuda od keramike. I ona je spašena.
Anđela studira Turizam, a to nam je u Baru sto metara od stana, a tek što je ona spašena!
Dakle, svi smo spašeni i sada treba hrabrost !!! I neću više o tome, jer ...
O sreći koju su nam donijele naše rukometašice pa i vaterpolisti na Olipijadi u Londonu, teško je opisati običnim riječima. Još uvijek pri pomisli na našu veličinu i brojnost, naše lavice izazivaju uzdah i ljudsko divljenje za sve što su uradile. Lično, ne odvajam ni vaterpoliste i sve one naše sportiste koji su se plasirali na jedno takvo takmičenje.
Kapa dolje, do poda, za sve naše sportiste, koji su imali srce kao Lovćen dok su se borili da donesu radost u sve naše domove.
I onda tuga, pregolema  koja ne prestaje !! 
U Syriji, ničim izazvan, bijesni prokleti građansko-vjerski rat. Preko FB kontaktiram sa mojim košarkašima, sa kojima sam, za vrijeme mog boravka u gradu Aleppu, prije svega bio prijatelj, pa tek onda trener. Postali su dio mene i na sve moguće načine pokušavam da im pomognem. 
Samir je u Njemačkoj, Moustafu pokušavam da prebacim u Grču u kojoj je rođen, pa onda kod mene  u Sloveniju. Nedim, pokušava da dobije turističku vizu u Mađarskoj Ambasadi ,pa nekako do mene, i sve tako redom...
Nažalost, jedan od njih nije preživio izlazak iz kuće. Bio je to predivan mladić koji je toliko bio ambiciozan da je to teško opisati. Samo desetak dana prije smrti od metka dvije zaraćene strane pisali smo na FB. Govorio mi je da će sve ubrzo proći i da će se košarka ponovo igrati u Aleppu. Kad mlađe snage preuzmu naš klub Al Ittihad, kouč iz Crne Gore mora ponovo doći u Syriju.
Svaki razgovor se završavao mojim riječima: Čuvaj se dragi prijatelju, Alah jeste veliki, ali ne može sačuvati ljude od tolikog zla koje je pritislo prelijepu Syriju.
Njegovi nezbježni smajli na komjuteru, odavali su nadu i želju da je život vječan, a u dubini dušem vjerujem da je osjećao strah od sjutrašnjeg dana.

Nema više na ovoj zemlji Yahya Hafeza, dobrog mladog čovjeka iz Aleppa. Tamo negdje sa neba, njegove nebo plave oči, gledaju šta radi ovaj prokleti svijet. Kako duše "velikih" ljudi ogrezlih u krvi, ne prestaju da nanose zlo cijelom čovječanstvu.
Jedna od žrtava takvih ljudi bio je dobri čovjek Yahia!
Neka mu je vječna slava, neka mu mir donesu nebeska prostranstva. Počivaj u miru dobri čovječe iz Aleppa!

Prolazi lijenjo i ovaj avgust, za neki dan biće i 28. dan kada je 1910. godine Crna Gora postala KRALJEVINA. 
Posle ovoliko tuge pomisao na taj dan i ta vremena, ponovoo mi izmamiše onaj stidljivi osmjeh, pun tuge, nostalgije i siromaštva ! Jedna je ljepotica moja Crna, jedna je Crna Gora! 
Molim se za Savovu ljubav, kako bi argumenti pobijedili, da vikende do kraja života provodim na mom Bezjovu, gdje sam i počeo svoj život neke davne, davne godine u prošlom vijeku !
Opet te vražje suze,a borio sam se da ne kanu, ali ... Bezjovo je Bezjovo !!!!!!!!

nedelja, 22. januar 2012

DALJINE

                     DALJINE




   Oči mi iskapale
   u daljine
   što odnose suton
    i slute novo
   misli se raspršile
   kao uplašeni golubovi
   nestale s lupom krila
   u sisret
   svjetlosti...

*******************

  Ti u centru svijeta
  zbunjuješ me svojom gravitacijom
  energijom što se rasipa i 
  odlazi
  Spuštam se u ponore
  tvog besmisla
  što beskonačno oko tebe kruži
  u eliptičnoj putanji
  i želji da se osmisli...

                                                    Žuto drvo VELIKOOTOČKO - Postojna
 

SAM U SOBI

  
         SAM U SOBI
  

  Nadam se novoj travi
  padam u sjenke prije riječi
  jer ova moje radost
  jer ova tuga
  gori ako se osvrnem
  u noći koja nadolazi ponovo.

 *************************

  Mala svijetla izlaze iz daljina
  i ja treba da kažem nešto veliko
  nešto lijepo nešto dobro o dalekoj svjetlosti
  ali ja nijesam mnogo pametan
  i mogu samo da gledam
  dok sve ne utrne.

 **************************

 U sobi sam
  i ne dodiruje me vjetar
  i ne osjećam dim i smrad
  nebo mi ne leži na leđima
  udaram glavom o zidove
  puca mi glas.
                                                    Put srca - Srčna pot (Veliki Otok - Postojna)

petek, 25. februar 2011

KAO ŽIVOT


 Jesen je ždrebica
 što se sprema
 na svoju poslednju trku.
       ***
 Čudno se osjećam u jesen
  u erupciji vizije
  ljubim svjetlost
  slobodnog života.
       ***
  Moj živote
  bez mog odredišta
  ti i ja preživjeli  -- ništa
  ti u mojoj
  ja u tvojoj vlasti
  gledamo se
  ko će prvi pasti,
  Nauči me da bez tebe mogu
  da ne padnem na koljena Bogu,
  Moj živote
  sred mesa i krvi
  budi hulja
  pa ti padni prvi.
       ***
  Prašnjavom cestom
  što vijuga
  raskršću stižu
  dva dobra druga
  moj život i ja
  moje misli teku
  kažem doviđenja,
  a on bez riječi
  baz malo htijenja - ODE!