petek, 25. februar 2011

KAO ŽIVOT


 Jesen je ždrebica
 što se sprema
 na svoju poslednju trku.
       ***
 Čudno se osjećam u jesen
  u erupciji vizije
  ljubim svjetlost
  slobodnog života.
       ***
  Moj živote
  bez mog odredišta
  ti i ja preživjeli  -- ništa
  ti u mojoj
  ja u tvojoj vlasti
  gledamo se
  ko će prvi pasti,
  Nauči me da bez tebe mogu
  da ne padnem na koljena Bogu,
  Moj živote
  sred mesa i krvi
  budi hulja
  pa ti padni prvi.
       ***
  Prašnjavom cestom
  što vijuga
  raskršću stižu
  dva dobra druga
  moj život i ja
  moje misli teku
  kažem doviđenja,
  a on bez riječi
  baz malo htijenja - ODE!




















sreda, 9. februar 2011

BAR - 09. FEBRUAR 1974

       "Sve će proći, sve će proći,
        samo nemoj ti ..."

 Trideset sedam godina, dugih predugih, skoro nečiji životni vijek, prohujale su s vihorom, a čini mi se kao da je juče bilo. Tog 09.februara 1974 godine, prvi put sam stupio na parket gimnazije Niko Rolović i počeo druženje sa košarkaškom loptom.Ta lopta koju nikada neću zaboraviti živi i danas u mojim sjećanjima, kasnije su mi sve lopte svijeta bile iste samo da su košarkaške.A kako se to dogodilo:


  Posle pokušaja u fudbalu, gdje je moj pionirski trener rođenog centarfora, po mom razmišljanju, stavio na bekovsku poziciju odlučih da zauvijek kažem zbogom bubamari.A bio sam talenat, to najbolje znaju moji košarkaši kad ponedeljkom posle neke pobjede gledaju Deja Savićevića u mom liku, doduše malo debljeg, ali ga gledaju. 

 Sledeća stanica bila je košarka. Da ne bih išao nespreman na tako važan životni put, pomogli su mi moji drugari iz radničkog trudbeničkog naselja. Naime, jedne tamne noći sa Madžarice krenuli smo prema zgradi mog školskog druga Žarka Đurišića na Topolici i "potegli" zgradi šestici koš iz obližnjeg parka.Lagano smo ga prefarbali i prilagodili našoj visini. Zakačili smo ga direktno ispred prozora moje trošne spavaće sobe, na garažu komšije Vita i njegove supruge Dušanke, babe mog kasnijeg košarkaša Slavka Karadžića. Noćima sam pod upaljenim svijetlom iz moje sobe šutirao na koš,dok su drugi moji saigrači stajali ispod koša da lopta ne bi pala na pržinu i probudila komšije koji su u jutarnjim časovima odlazili na posao. Mrežica je bila napravljena od plastične mreže u kojoj su naše majke kupovale veće količine krompira na pijaci.

Zaljubljenost je porasla
 još više kad su negdje u drugom polugodištu počeli kupiti klince iz gimnazije da treniraju košarku. Bio sam u prvom razredu, ali sami poziv ledio je krv u mojim žilama. I tako osvanu taj 09.februar 1974 godine. Da mi je neko tada mogao reći da ću vječno ostati u ovom prelijepom sportu ne bih mu vjerovao, ali dogodilo se i nazad nema. Puno je bilo igre sudbine, jer sam bio jako talentovan za mnogo stvari. Pisao sam pjesme, čitao more knjiga, pjevao u horu, bio sam košarkaški sudija skoro deceniju, radio sam sa drugarima radio emisije u Baru, bio sam u dramskim sekcijama, ali pobijedila je njeno veličanstvo, košarka, ta predivna neprevaziđena igra elegancije pokreta.

Bilo je  za ovih 37 godina košarkaških, puno uspona i padova, ali vjerujem da sam ispunio osnovni životni cill - ostao sam normalan, sa kojim kilogramom viška,a ostalo je u granicama normale. Još uvijek košarku doživljavam kao igrum svoje igrače kao prijatelje, čak i one koji ponekad izađu iz kolosjeka poštenja. Sve što imam mi je u košarci, svi moji prijatelji i neprijatelji. Nadam se da je ovih drugih puno manje.


Naš prvi trener   bila je jedna divna žena, kojoj se nikada niko u našem gradu nije ni približno odužio, i zahvalio za sve što je uradila za generacije učenika i košarkaša. To je profesor Branka Korać.
            Njene riječi na tom prvom treningu (09. II 1974.), vjerovali ili ne, i danas ozvanjaju u mojoj glavi. 
Ostale su moja zvijezda vodilja kroz cijeli trenerski život, i ne samo trenerski. 
"Djeco, ako mislite da se ozbiljno bavite košarkom, ne smijete piti alkohol, pušiti i piti kafu. A osnova svega je da budete dobri ljudi jer, ako si dobar čovjek, sve dobro će ti se vratiti u životu" - tako je govorila profesorica Branka.
 
            Ja još uvijek vjerujem u ove Brankine riječi, i u tom duhu sam vaspitao svoju djecu. Sin Savo, iako je star 25 (13.02.2011) godina,  ćerka Anđela je takođe igrala košarku a supruga Vesna, jedna od prvih rukometašica u Baru, strpljivo nas čeka da se okupimo u naš dom, u našu luku mira, poslije silnih putovanja po svijetu. To je život porodice koja je svoj život posvetila sportu.
            Tako radim već 22 godina u Sloveniji, i moram priznati, to poštenje naslijeđeno od profesorice Branke, moji igrači jako cijene, naročito u ovim vremenima kad je poštenju odzvonilo.
Došla su teška vremena za košarku, postala je biznis, sve je manje entuzijasta, male sitne duše pokušavaju srušiti  sve što je pošteno kako bi prigrabile što više za sebe. Nema više ljudske solidarnosti. Svaka, pošteno izgovorena riječ je omrazna. Ako hoćeš da radiš pošteno, nedaju lihvari, poltroni ineznalice. Borba je neprestana. Kad neznalice ne mogu ništa poštenom čovjeku, udružuju se pa ako vam ništa ne mogu kao treneru, kao stručnjaku e onda nastaje ona druga borba u stilu, težak je on čovjek jer govori direktno u facu bez okolišanja, baš onako kako su me vaspitavali moj otac i moja profesorica  Branka.A lihvari su baš tako vaspitavani, budi ljigav, poltron, sačekaj da ti drugi kažu što misliš i uvijek se slaži sa interesom, jer Njemci bi rat izgubili i da ih ti nijesi mrzio!
No, neću da kvarim ovaj lijepi praznik i jubilej, jer biti na trenerskoj klupi bez prestanka 32 godine ne može baš svako i ovih pet godina igračkog staža ipak nešto znače.
Sav moj trud, trenerske boli, patnje, neprospavane noći bile bi neuporedivo teže da pored sebe od svoje 23 godine nijesam imao jedno prredivno stvorenje koje me uvijek liječi svojim predivnim osmjehom, moju Vesnu.
Naravno sad se i ona razumije dobro u trenerski posao i često me posle utakmice priupita, a što će ti častiti onaj tip u igri,a što ne pozva tajmaut posle minus deset i tako to.Ipak život je more, pučina crna po kojoj tonu mnogi što brode...reče Đole.Zahvaljujući svojoj porodici, nikada nijesam potonuo ni tonuo. 

Na ovom mjestu želim napisati imena onih koji su bili prisutni onog 09. februara 1974. godine, u sali Gimnazije na prvom košarkaškom tereningu, pod vodstvom naše drage profesorice Branke Korać:
Bojica Pešić, Zoran Vojinović, Dragan Otašević, Zaim Pamuk, Bedro Rastoder, Dragan Drašković, Maćo Vojvodić, Dejan Dašić, Zoran Jovićević Džigi, Vasko Lalošević, Milovan Obradović, Žarko Đurišić i Predrag Milović. 

Svako dobro i neka Vas sreća prati,makar mali dio kao mene za ovih 37 košarkaških godina i biće sve u redu ...

                                           
                                           Imao sam nepunih 16 godina kad sam posato prvotimac KK.MLADOST, te 1975 godine naslijedio sam dres broj 6. od svog prvog komšije Žarka Petrovića.Taj broj je postao naš porodični.
                                           
 1982 postao sam trener jedne sjajne generacije barskih košarkaša.Iz te generacije postalo je puno dobrih košarkaša,a Boga mi još više dobrih ljudi...Bilo je i one druge vrste, ali na sreću puno manje!

 Imao sam 23 godine i bio pomoćnik Petru Blaževiću u tadašnjoj veoma jakoj Prvoj B Jugo ligi.U toj  sezoni čak sam vodio jednu utakmicu u Novom Sadu protiv Vojvodine.Nažalost sa ove distance gledano nijesam baš puno uticao na igru:))


 

ponedeljek, 17. januar 2011

JEDAN ČOVJEK A DVIJE HIMNE


                                 JEDAN ČOVJEK A DVIJE HIMNE




Makrijev zvani Čmerson i njegov dugogodišnji nerazdvojni drug Krespo zvani Ruči, sa nestrpljenjem čekaju moje novo pisanje, pa rekoh da požurim.Lijep je osjećaj kad ljudi promijene mišljenje jedan od drugome, naravno ako je ta promjena u pozitivnom smislu.To su dva tipa koja su djelimično učestvovala u mojoj najslabijoj trenerskoj predstavi prije nekih desetak godina na Polzeli i naravno sudbina nas je posle nekih osam godina sastavila u Kopru gdje smo lagano zahvaljujući prije svega Makrijevu dostigli i prestigli sve klubske ciljeve.U tim davnim polzelskim  vremenima, kad  sam (po Ručiju) bio filatelist , nakupih  baš od njega nedje oko hiljadu i osamsto… Ali vremena su prosla , ljudski je praštati i naravno u onoj davnoj noći kad sam obožavao Fidela Castra i dok je direktor kluba imao direktni prenos naše utakmice časnom presjedniku u Ameriku sa  tribina  te dvorane i mog laganog odlaska, njih dvojica u koje sam se najmanje nadao borili su se za moj povratak. Otkrio sam da je to bilo samo zbog fudbalskih utakmica u kojima ih je Dejan Savićević (Ja) sa golobradim Ričijem,Mofom,Juretom neprelaznim Šekijem, redovno pobjedjivala da ne kažem ponižavala.Tek dolaskom povrijedjanog Grege u naš tim te utakmice su bile ravnopravnije, jer je Grega naravno svojom igrom više koristio protivničkoj ekipi nego nama. Uglavnom vazno je da smo sad nas trojica kao braća i to od tetke. Čmersonu je za odlazak sa Polzele kriv prerano zavrseni lizing i jako bih volio da u to povjeruje i njegova mama  čiji pogled nedje davno u Postojni nikada necu zaboraviti, ustvari ne mogu , jer sa takvom mrznjom ne sjecam se da me je neko pogledao u zadnjih tridesetak godina, čak ni oni koji su mi redovno ostajali dužni bar po pola godisnjeg ugovora.

Čuli ste za Masai ratnike.Jedno od ključnih obelježja njihove kulture je osjećaj za zajednicu – on ih drži na okupu i čini jačima. Bez obzira na godine, svaki član plemena ima svoju odgovornost i ponosan je jer predstavlja jedan dio plemena. Negdje su ih neki posjetioci pitali šta Masai ratnici traže u svom vođi, jedan od starijih pripadnika plemena je odgovorio : »Strpljenje, hrabrost i sposobnost postavljanja pitanja«. On je istakao da se ista filozofija može primijeniti i u poslovanju.

Filozofija Masai ratnika sastoji se od pet glavnih tačaka:
n      Osluškuj svakoga. Kad odlučiš,pitaj zajednicu što misli.
n      Nada nije metoda, sreća nije strategija.Moraš uvijek biti u vođstvu.
n      Ne upuštaj se u poštenu borbu. Igraj na područje gdje si stvarno jak.
n      U knjigama je mudrost, ali ne i rješenje.
n      Mijenjaj se ili umri.

Od tih ratnika se čovjek može puno naučiti, a naročito o mijenjanju ljudske duše.Zato oprostih nešto što mi je bilo nepojmljivo samo prije godinu dana.

Pričaću vam o jednoj jako zanimljivoj situaciji u mojem životu u kojoj sam bio zbunjen, jer mi je to bilo prvi put. Subota, kvalifikacije ženskih reprezentacija Slovenije  i Crne Gore u Kranjskoj gori. Pjevao sam dvije himne sa jednim posebnim osjećanjem ponosa što moja porodica i ja pripadamo narodima Slovenije  i Crne Gore. Prije nekih godinu dana moj prijatelj Djuro i ja, nijesmo propustili fudbalsku utakmicu u Nikšiću ( mlade reprezentacije) i Podgorici (seniori)
 izmedju Crne Gore  i Slovenije, ali to nije bio naš sport, pa je situacija u Kranjskoj gori  bila sasvim drugačija.

Za znanje Slovenačke himne nedje davno zaradio sam od svog tadašnjeg košarkarja Zlatka Roleta Šantelja 300 maraka ( dužan mi je još 40 dm), jer nije vjerovao da je znam.A u prošloj sezoni sam je u Kopru utvrdio, jer je direktor Vlado jedini u Sloveniji,  preuzeo hrvatski trend ( sasvim ispravno).
Crnogorsku himnu znam od rodjenja, sasvim logično zar ne.

 Na jednoj strani moji prijatelji iz djetinjstva. Selektor  Crne Gore Miodrag Baletić, njegovi pomoćnici Rade Petrović,  protiv kojeg sam odigrao mnogo utakmica i naravno legendarni Spale koji je i kao mlad igrač bio jako talentovan.Igrao je u Sutjesci iz Nikšića  i zato je stigao u Olimpiju.

Na drugoj strani,  prije svega jedan dio mojeg rada, dvije sjajne djevojke Mojca Marković i Daca Jokić i naravno kolege s kojima se već dvadeset godina družim u Sloveniji : Sergej Ravnikar, Goran Jovanović, mladi Damir Grgić i naravno nezaboravni fizioterapeut iz mojeg službovanja u Krki, Škedo.

Pjevam himne, prvo crnogorsku, a zatim slovenačku, a nekako mi se srce steglo.  Daca i Mojca su primijetile da sam na crnogorsku bio više ukrućen, dok sam na slovenačku bio više opušten. Razlog je samo jedan, slovenačku sam slušao mnogo više   nego crnogorsku. Logično, jer je Crna Gora postala samostalna država 21. maja 2006 godine i nijesam imao mogućnosti da je uživo otpjevam osim na susretima sa Slovenijom u fudbalu i košarci.

U svakom slučaju posle završetka utakmice topli zagrljaj Dace i Mojce bila je još jedna potvrda da sam za dvije mlade djevojke puno toga ućinio u samo jednoj sezoni na Ježici, davne 1998 godine. Jako sam srećan  kad osjetim da sam nekome pomogao u životu. Ponekad se to i ne vrati na najbolji način, ali na greškama se čovjek uči.

Sjećam se koliko sam puta pomogao mladim trenerima, ali poneki od njih čim bi se osjetili da su kvalitetni( po njihovom mišljenju) ekspresno bi se nudili u klub u kojem sam radio, iako su znali da još imam važeći ugovor. No o takvim tipovima i poltronima pripremio sam poseban blog kojeg ću pustiti u štampu nekom drugom prilikom.Čak sam i jednog lokalnog poštara pretvorio u trenera,a mislim da ni danas nije završio osnovnu školu.Vjerovali ili ne muka mi je bilo od njegovog "uvlačenja", ali on je danas veoma važan faktor u Slo košarci. Zato nam je  i košarka takva.

Crna Gora je zasluženo pobijedila, jer je imala puno više visokih igračica, takodje je kvalitet bio na strani crnogorske reprezentacije.

Posle utakmice jedno jako zanimljivo društvo porodice,  Filipovski i  Milović sa  selektorom crnogorske reprezentacije Baletićem  u hotelu su budili su uspomene na jednu prelijepu, ali nažalost prošlu državu u kojoj je slučajni putnik mogao prespavati noć pored puta.Ta država zvala se Jugoslavija. Naime, otac našeg trenera Saše, Filip je bio školski drug  u Nikšiću, selektoru Crne Gore i to je bio njihov prvi susret posle četrdeset i više godina. Možete zamisliti kad su navrle uspomene.Priči nikad nije bilo kraja pa nas je  konobar u restoranu   morao kulturno  otjerati negdje posle ponoći.
Ima li ljepšeg osjećaja nego kad ljudi imaju uspomene i kad se sjećaju jedni drugih.
Ima li veće sreće na svijetu nego kad su ljudi stvarno ljudi...
Ajd u zdravlje.


 

torek, 11. januar 2011

11. JANUAR 1980 - NEMA ZABORAVA




PRVA DRUGOLIGAŠKA POBJEDA

Otvorim svoju mail adresu i čim vidim adresu glavnog urednika, jasno mi je o čemu se radi. Samo na kratko Željko piše. Čekam kolumnu, hitno je, a još kad mi kaže - do subote mrtav sam čovjek. Možete zamisliti kako mi je pisati kolumnu u popodnevnim časovima, a milion obaveza me čeka u sportu koji mi život znači, pa ne samo meni nego i mnogobrojnim porodicama i ljudima kojima pomažem u ovom vremenu hronične besparice. I šta ću drugo - sjedem i pišem, a u stvari je noć moja inspiracija, one kišne jesenske noći u kojima bih mogao napisati u jednom dahu cijeli roman. Odmah da se razumijemo, nisam govorio o kvalitetu pisanja, nego samo o mislima koji naviru iz moje napola probuđene glave.



Barski ženski košarkaški timDa ne bih previše filozofirao, prelazim na temu neopisive sreće za jednog mladog trenera u mom liku prilikom istorijske pobjede u Bačkoj Topoli tog 11. januara 1980.

Prva sezona u Drugoj ligi - grupa Istok za naš mladi ženski tim počela je sa osam uvodnih poraza. Već sam govorio da smo u tom dijelu prvenstva sve utakmice igrali u gostima, a kao domaćini zbog nemanja semafora igrali smo u Kotoru. Kad smo ušli u tu Drugu ligu, dobročinitelji barske košarke ubjeđivali su me da nije dobro da igramo tu ligu, jer nikoga nećemo pobijediti, "a što je najgore - sve utakmice ćete gubiti sa 50-60 razlike", pa bi to moglo uticati na mene kao mladog i perspektivnog trenera da izgubim volju za radom. A kad sam ja iskazao neviđenu ambicioznost i želju, kao i nezabrinutost za eventualne visoke poraze, upotrebljavali su druge metode. Govorio sam o svom siromaštvu i teškom životu u djetinjstvu i ranoj mladosti. Ponudili su mi novčanu nadoknadu (honorar) koja je bila nekih pet puta veća od naše porodične penzije. Uslov je bio samo da se ženska ekipa ne takmiči u Drugoj ligi. Očigledno je bilo da drugog trenera nisu imali, inače bih lagano bio smijenjen. Ponosni Kuč i Bezjovac ne pristade ni na tu varijantu i nastavih sa velikim entuzijazmom svoj rad. Tada smo imali zajedničku upravu u klubu, a u vrijeme komunizma za sve svoje postupke morao si odgovarati Komitetu. A kako ćeš Komitetu objasniti da jednoj grupi mladih titovih proletera nećeš dozvoliti da idu u veći rang takmičenja, samo zato jer te je neko ubijedio da je muška košarka perspektivnija, ali trenutno igra u republičkoj ligi. Sjećam se - mjesto svih košarkaških odluka bila je čuvena kafana "Balkan" u Sutomoru, kod vrlo atraktivne vlasnice Rozmari. Znate ono, uz 150 ćevapa inspiracija je veća, i istorijska pitanja za košarku u Baru puno se lakše rješavaju nego recimo u slastičarnici Bedžeti Arslana, gdje sam ja i ostali topolički sirotani žulili po neku limunadu i kuglu sladoleda, i čekali na istorijske odluke iz "Balkana".

Uglavnom, nisam se predao, nastavio sam, iako sam znao - kad nemaš podršku većeg dijela svoje uprave, taj je trenerski posao zaludnja rabota. Poslije pet poraza, ova grupa zabrinutih tipova iz kafane "Balkan" namjestiše mi članak u "Pobjedi", zbog kojeg sam bio zaprepašten, ne zbog članka koliko zbog toga što ga je napisao moj najdraži učitelj iz osnovne škole. U osnovnoj školi on je bio moj uzor, oličenje poštenja, kad on u novinama toliko uvreda u stilu "inače ekipu 'Mladosti' vodi bivši rezervni igrač 'Mornara' Peđa Milović, koji nema niti šlifa, ni talenta da vodi jednu takvu ekipu u saveznom rangu takmičenja". Bio je još jedan moj bivši prijatelj koji mi je jednom zbog mojih šala prebacio da sam neozbiljan i da nikad neću postati trener. To me je jako motivisalo i, naravno, ne mislim da sam neko čudo nad čudima, ali uskoro ću završiti 29 trenersku sezonu bez prestanka, a to čini mi se govori o mojoj karijeri…

Vjerujte mi, kad sam pročitao tekst mog životnog uzora još iz petog i šestog razreda osnovne škole kao da mi se cijeli svijet srušio u jednom trenu. Zar on to da napiše, nije valjda i on sa onim lihvarima na ćevapčiće u "Balkanu" dobio inspiraciju da omalovažava pošteni rad par entuzijasta? No, ipak, i to sam prebolio, mada mi je i sada knedla u grlu poslije punih 29 godina. Moj ideal o poštenju se počeo rušiti. Reći ću u povjerenju da je to bio jedan od rijetkih, prerijetkih negativnih tekstova o mom radu u ovom prelijepom sportu. Naravno da su moje košarkašice pisale demanti, ali ipak pobijediše ćevapi i pun stomak. Bar su tako oni mislili.

I dođe 11. januar 1980. godine.

Putovanje od Bara do Bačke Topole je prošlo u pjesmi i igri košarkašica, vođstva puta i normalno stručnog štaba u kojem sam bio samo ja. Ojha. Spavaćim kolima do Novog Sada, pa onda presijedanje u drugi voz i stigosmo u jedan postariji hotel u gradu utakmice. Na podu tog dvospratnog hotela (nikad mu ime nijesam zapamtio), drvene daske, i vjerujte mi na riječ čuo se svaki korak kretanja po sparatovima. Prilikom kretanja daske su cvilile kao u filmovima strave i užasa Alfreda Hičkoka.

Vrijeme utakmice 19 časova, sniježna vojvođanska zima, pješke odlazimo do dvorane. Po pisanju novinara "Sporta" iz Bačke Topole, tačno 58 gledalaca, sa Cucom, Lekom i Slavom. Pitanje - ko će biti fenjeraš poslije ovog kola - rješavalo se na parketu OŠ "Čaki Lajoš". Koliko su bili u savezu ubijeđeni u pobjedu domaćina, delegirali su i domaćeg sudiju Olaha, a drugi sudija je bio Đelap iz Novog Sada.

Utakmica je počela, a moje djevojke su odigrale prvo poluvrijeme iz snova i dobile ga sa nevjerovatnom razlikom 38:21. Uprkos velikom optimizmu, nijesam očekivao da bi se to moglo dogoditi. Na žalost, u drugom poluvremenu jako smo popustili i na kraju jedva pobijedili rezultatom 62:58. Bio bih neiskren kad vam ne bih rekao šta je napisao novinar beogradskog "Sporta" o toj utakmici. "Lošija košarkaška predstava nije se mogla zamisliti… Razočarenje domaćina je još veće, što je doživljen poraz od daleko slabijeg protivnika…". Za mene je to u tom trenutku bila najbolja utakmica i igra na ovom bijelom svijetu. E, kad bih sada sa ove distance ocjenjivao tu utakmicu, složio bih se sa novinarom koji je pisao za "Sport".

Barski ženski košarkaški timNormalno da nas u tim trenucima nije niti najmanje zanimalo šta pišu novine, jer je naše slavlje bilo neopisivo. Ako vam kažem da su nas košarkašice "Krivaje" u drugom poluvremenu dostigle i prestigle, i da smo koševima Vesne Aleksić i Vesne Jovanović u zadnjih 40 sekundi dobili utakmicu, našoj sreći nije bilo kraja. Prepustismo fenjer "Krivaji" iz Stare Moravice i nikada više nijesmo bili na zadnjem mjestu u toj sezoni. Put po sniježnom asfaltu od dvorane do poludrvenog hotela prošao je uz glasnu pjesmu, pa su nas prolaznici gledali u čudu. Sreća da je većinsko u Bačkoj Topoli mađarsko stanovništvo, tako da pola od naših pjesama nisu razumjeli. Posle večere, na međuspratu našeg hotela slavili smo do dugo u noć, kao da smo postali šampioni svijeta. Nisam mogao od sreće doći k sebi, jer imati dvadeset godina, a pobijediti u Drugoj ligi nije mala stvar. I još ne biti zadnji na tabeli.

Na toj utakmici koševe za naš tim postigle su: Mitrović Vesna, Borović Dragica 8, Vujošević Ana, Jovanović Vesna 8, Džaković Sonja, Stjepović Vera, Čarapić Stanka 8, Kovačević Blaženka, Rujović Mirsada, Aleksić Vesna 20, Lekić Radmila 18, Cenović Lutvija.

Sjećam se da smo tu "Krivaju" pobijedili i u revanšu u Baru, rezultatom 88:53, i time potvrdili opstanak u Drugoj ligi grupa Istok.

Putovanje od Bačke Topole do Bara prošlo je standardno, uz puno lijepih pjesama, iskrenih razgovora o tajnim ljubavima i simpatijama, koje je znalo samo ono vrijeme nježnosti i ljubavi da režira. Godine prolaze, a u mojim sjećanjima živi taj mali ženski kolektiv koji je imao dušu starih dobrih romantičnih vremena. A to vrijeme, na žalost, nikada se više neće ponoviti. Vrijeme je kompjutera, mobilnih i svih onih stvari koje mi tada nismo mogli ni zamisliti.

Srećan sam što sam uz pomoć mojih dragih košarkašica održao tri godine jedan takav kolektiv u životu, dok ih oni majstori sa početka ovog teksta, uz pomoć ćevapa, ne rasformiraše.
Ostajte mi u zdravlju i veselju, dragi moji Barani širom planete, a ljeto se približava. Naša Rumija, Lisinj i Sutorman ozelenjeće našom ljubavlju prema zavičaju i opet ćemo biti zajedno.

torek, 4. januar 2011

TEBI...


             

… I noćas su umorni
     svirači pjevali nedovršene
     pjesme nepoznatih pjesnika.
     Pjevali su, ali i skrivali
     Svoje jade…
 
     I noćas sam u svom srcu
     ponavljao jednu riječ
     ali ti,
     ti nisi ponovo došla u
     moje prazno čekanj…

     I večeras pijani svirači
     Po zadimljenim krčmama
     Ispijaju zadnje čaše
     Za nečiju sreću, slavu,
     Ili ljubav…

    Noćas ja dižem čašu,
    U tvoje zdravlje,
    I slavim tvoje rođenje
    Nježni moj cvijete,
    Blistava zvijezdo moja…