PRVA DRUGOLIGAŠKA POBJEDA
Otvorim svoju mail adresu i čim vidim adresu glavnog urednika, jasno mi je o čemu se radi. Samo na kratko Željko piše. Čekam kolumnu, hitno je, a još kad mi kaže - do subote mrtav sam čovjek. Možete zamisliti kako mi je pisati kolumnu u popodnevnim časovima, a milion obaveza me čeka u sportu koji mi život znači, pa ne samo meni nego i mnogobrojnim porodicama i ljudima kojima pomažem u ovom vremenu hronične besparice. I šta ću drugo - sjedem i pišem, a u stvari je noć moja inspiracija, one kišne jesenske noći u kojima bih mogao napisati u jednom dahu cijeli roman. Odmah da se razumijemo, nisam govorio o kvalitetu pisanja, nego samo o mislima koji naviru iz moje napola probuđene glave.
Da ne bih previše filozofirao, prelazim na temu neopisive sreće za jednog mladog trenera u mom liku prilikom istorijske pobjede u Bačkoj Topoli tog 11. januara 1980.
Prva sezona u Drugoj ligi - grupa Istok za naš mladi ženski tim počela je sa osam uvodnih poraza. Već sam govorio da smo u tom dijelu prvenstva sve utakmice igrali u gostima, a kao domaćini zbog nemanja semafora igrali smo u Kotoru. Kad smo ušli u tu Drugu ligu, dobročinitelji barske košarke ubjeđivali su me da nije dobro da igramo tu ligu, jer nikoga nećemo pobijediti, "a što je najgore - sve utakmice ćete gubiti sa 50-60 razlike", pa bi to moglo uticati na mene kao mladog i perspektivnog trenera da izgubim volju za radom. A kad sam ja iskazao neviđenu ambicioznost i želju, kao i nezabrinutost za eventualne visoke poraze, upotrebljavali su druge metode. Govorio sam o svom siromaštvu i teškom životu u djetinjstvu i ranoj mladosti. Ponudili su mi novčanu nadoknadu (honorar) koja je bila nekih pet puta veća od naše porodične penzije. Uslov je bio samo da se ženska ekipa ne takmiči u Drugoj ligi. Očigledno je bilo da drugog trenera nisu imali, inače bih lagano bio smijenjen. Ponosni Kuč i Bezjovac ne pristade ni na tu varijantu i nastavih sa velikim entuzijazmom svoj rad. Tada smo imali zajedničku upravu u klubu, a u vrijeme komunizma za sve svoje postupke morao si odgovarati Komitetu. A kako ćeš Komitetu objasniti da jednoj grupi mladih titovih proletera nećeš dozvoliti da idu u veći rang takmičenja, samo zato jer te je neko ubijedio da je muška košarka perspektivnija, ali trenutno igra u republičkoj ligi. Sjećam se - mjesto svih košarkaških odluka bila je čuvena kafana "Balkan" u Sutomoru, kod vrlo atraktivne vlasnice Rozmari. Znate ono, uz 150 ćevapa inspiracija je veća, i istorijska pitanja za košarku u Baru puno se lakše rješavaju nego recimo u slastičarnici Bedžeti Arslana, gdje sam ja i ostali topolički sirotani žulili po neku limunadu i kuglu sladoleda, i čekali na istorijske odluke iz "Balkana".
Uglavnom, nisam se predao, nastavio sam, iako sam znao - kad nemaš podršku većeg dijela svoje uprave, taj je trenerski posao zaludnja rabota. Poslije pet poraza, ova grupa zabrinutih tipova iz kafane "Balkan" namjestiše mi članak u "Pobjedi", zbog kojeg sam bio zaprepašten, ne zbog članka koliko zbog toga što ga je napisao moj najdraži učitelj iz osnovne škole. U osnovnoj školi on je bio moj uzor, oličenje poštenja, kad on u novinama toliko uvreda u stilu "inače ekipu 'Mladosti' vodi bivši rezervni igrač 'Mornara' Peđa Milović, koji nema niti šlifa, ni talenta da vodi jednu takvu ekipu u saveznom rangu takmičenja". Bio je još jedan moj bivši prijatelj koji mi je jednom zbog mojih šala prebacio da sam neozbiljan i da nikad neću postati trener. To me je jako motivisalo i, naravno, ne mislim da sam neko čudo nad čudima, ali uskoro ću završiti 29 trenersku sezonu bez prestanka, a to čini mi se govori o mojoj karijeri…
Vjerujte mi, kad sam pročitao tekst mog životnog uzora još iz petog i šestog razreda osnovne škole kao da mi se cijeli svijet srušio u jednom trenu. Zar on to da napiše, nije valjda i on sa onim lihvarima na ćevapčiće u "Balkanu" dobio inspiraciju da omalovažava pošteni rad par entuzijasta? No, ipak, i to sam prebolio, mada mi je i sada knedla u grlu poslije punih 29 godina. Moj ideal o poštenju se počeo rušiti. Reći ću u povjerenju da je to bio jedan od rijetkih, prerijetkih negativnih tekstova o mom radu u ovom prelijepom sportu. Naravno da su moje košarkašice pisale demanti, ali ipak pobijediše ćevapi i pun stomak. Bar su tako oni mislili.
I dođe 11. januar 1980. godine.
Putovanje od Bara do Bačke Topole je prošlo u pjesmi i igri košarkašica, vođstva puta i normalno stručnog štaba u kojem sam bio samo ja. Ojha. Spavaćim kolima do Novog Sada, pa onda presijedanje u drugi voz i stigosmo u jedan postariji hotel u gradu utakmice. Na podu tog dvospratnog hotela (nikad mu ime nijesam zapamtio), drvene daske, i vjerujte mi na riječ čuo se svaki korak kretanja po sparatovima. Prilikom kretanja daske su cvilile kao u filmovima strave i užasa Alfreda Hičkoka.
Vrijeme utakmice 19 časova, sniježna vojvođanska zima, pješke odlazimo do dvorane. Po pisanju novinara "Sporta" iz Bačke Topole, tačno 58 gledalaca, sa Cucom, Lekom i Slavom. Pitanje - ko će biti fenjeraš poslije ovog kola - rješavalo se na parketu OŠ "Čaki Lajoš". Koliko su bili u savezu ubijeđeni u pobjedu domaćina, delegirali su i domaćeg sudiju Olaha, a drugi sudija je bio Đelap iz Novog Sada.
Utakmica je počela, a moje djevojke su odigrale prvo poluvrijeme iz snova i dobile ga sa nevjerovatnom razlikom 38:21. Uprkos velikom optimizmu, nijesam očekivao da bi se to moglo dogoditi. Na žalost, u drugom poluvremenu jako smo popustili i na kraju jedva pobijedili rezultatom 62:58. Bio bih neiskren kad vam ne bih rekao šta je napisao novinar beogradskog "Sporta" o toj utakmici. "Lošija košarkaška predstava nije se mogla zamisliti… Razočarenje domaćina je još veće, što je doživljen poraz od daleko slabijeg protivnika…". Za mene je to u tom trenutku bila najbolja utakmica i igra na ovom bijelom svijetu. E, kad bih sada sa ove distance ocjenjivao tu utakmicu, složio bih se sa novinarom koji je pisao za "Sport".
Normalno da nas u tim trenucima nije niti najmanje zanimalo šta pišu novine, jer je naše slavlje bilo neopisivo. Ako vam kažem da su nas košarkašice "Krivaje" u drugom poluvremenu dostigle i prestigle, i da smo koševima Vesne Aleksić i Vesne Jovanović u zadnjih 40 sekundi dobili utakmicu, našoj sreći nije bilo kraja. Prepustismo fenjer "Krivaji" iz Stare Moravice i nikada više nijesmo bili na zadnjem mjestu u toj sezoni. Put po sniježnom asfaltu od dvorane do poludrvenog hotela prošao je uz glasnu pjesmu, pa su nas prolaznici gledali u čudu. Sreća da je većinsko u Bačkoj Topoli mađarsko stanovništvo, tako da pola od naših pjesama nisu razumjeli. Posle večere, na međuspratu našeg hotela slavili smo do dugo u noć, kao da smo postali šampioni svijeta. Nisam mogao od sreće doći k sebi, jer imati dvadeset godina, a pobijediti u Drugoj ligi nije mala stvar. I još ne biti zadnji na tabeli.
Na toj utakmici koševe za naš tim postigle su: Mitrović Vesna, Borović Dragica 8, Vujošević Ana, Jovanović Vesna 8, Džaković Sonja, Stjepović Vera, Čarapić Stanka 8, Kovačević Blaženka, Rujović Mirsada, Aleksić Vesna 20, Lekić Radmila 18, Cenović Lutvija.
Sjećam se da smo tu "Krivaju" pobijedili i u revanšu u Baru, rezultatom 88:53, i time potvrdili opstanak u Drugoj ligi grupa Istok.
Putovanje od Bačke Topole do Bara prošlo je standardno, uz puno lijepih pjesama, iskrenih razgovora o tajnim ljubavima i simpatijama, koje je znalo samo ono vrijeme nježnosti i ljubavi da režira. Godine prolaze, a u mojim sjećanjima živi taj mali ženski kolektiv koji je imao dušu starih dobrih romantičnih vremena. A to vrijeme, na žalost, nikada se više neće ponoviti. Vrijeme je kompjutera, mobilnih i svih onih stvari koje mi tada nismo mogli ni zamisliti.
Srećan sam što sam uz pomoć mojih dragih košarkašica održao tri godine jedan takav kolektiv u životu, dok ih oni majstori sa početka ovog teksta, uz pomoć ćevapa, ne rasformiraše.
Ostajte mi u zdravlju i veselju, dragi moji Barani širom planete, a ljeto se približava. Naša Rumija, Lisinj i Sutorman ozelenjeće našom ljubavlju prema zavičaju i opet ćemo biti zajedno.
