JEDAN ČOVJEK A DVIJE HIMNE
Makrijev zvani Čmerson i njegov dugogodišnji nerazdvojni drug Krespo zvani Ruči, sa nestrpljenjem čekaju moje novo pisanje, pa rekoh da požurim.Lijep je osjećaj kad ljudi promijene mišljenje jedan od drugome, naravno ako je ta promjena u pozitivnom smislu.To su dva tipa koja su djelimično učestvovala u mojoj najslabijoj trenerskoj predstavi prije nekih desetak godina na Polzeli i naravno sudbina nas je posle nekih osam godina sastavila u Kopru gdje smo lagano zahvaljujući prije svega Makrijevu dostigli i prestigli sve klubske ciljeve.U tim davnim polzelskim vremenima, kad sam (po Ručiju) bio filatelist , nakupih baš od njega nedje oko hiljadu i osamsto… Ali vremena su prosla , ljudski je praštati i naravno u onoj davnoj noći kad sam obožavao Fidela Castra i dok je direktor kluba imao direktni prenos naše utakmice časnom presjedniku u Ameriku sa tribina te dvorane i mog laganog odlaska, njih dvojica u koje sam se najmanje nadao borili su se za moj povratak. Otkrio sam da je to bilo samo zbog fudbalskih utakmica u kojima ih je Dejan Savićević (Ja) sa golobradim Ričijem,Mofom,Juretom neprelaznim Šekijem, redovno pobjedjivala da ne kažem ponižavala.Tek dolaskom povrijedjanog Grege u naš tim te utakmice su bile ravnopravnije, jer je Grega naravno svojom igrom više koristio protivničkoj ekipi nego nama. Uglavnom vazno je da smo sad nas trojica kao braća i to od tetke. Čmersonu je za odlazak sa Polzele kriv prerano zavrseni lizing i jako bih volio da u to povjeruje i njegova mama čiji pogled nedje davno u Postojni nikada necu zaboraviti, ustvari ne mogu , jer sa takvom mrznjom ne sjecam se da me je neko pogledao u zadnjih tridesetak godina, čak ni oni koji su mi redovno ostajali dužni bar po pola godisnjeg ugovora.
Čuli ste za Masai ratnike.Jedno od ključnih obelježja njihove kulture je osjećaj za zajednicu – on ih drži na okupu i čini jačima. Bez obzira na godine, svaki član plemena ima svoju odgovornost i ponosan je jer predstavlja jedan dio plemena. Negdje su ih neki posjetioci pitali šta Masai ratnici traže u svom vođi, jedan od starijih pripadnika plemena je odgovorio : »Strpljenje, hrabrost i sposobnost postavljanja pitanja«. On je istakao da se ista filozofija može primijeniti i u poslovanju.
Filozofija Masai ratnika sastoji se od pet glavnih tačaka:
n Osluškuj svakoga. Kad odlučiš,pitaj zajednicu što misli.
n Nada nije metoda, sreća nije strategija.Moraš uvijek biti u vođstvu.
n Ne upuštaj se u poštenu borbu. Igraj na područje gdje si stvarno jak.
n U knjigama je mudrost, ali ne i rješenje.
n Mijenjaj se ili umri.
Od tih ratnika se čovjek može puno naučiti, a naročito o mijenjanju ljudske duše.Zato oprostih nešto što mi je bilo nepojmljivo samo prije godinu dana.
Pričaću vam o jednoj jako zanimljivoj situaciji u mojem životu u kojoj sam bio zbunjen, jer mi je to bilo prvi put. Subota, kvalifikacije ženskih reprezentacija Slovenije i Crne Gore u Kranjskoj gori. Pjevao sam dvije himne sa jednim posebnim osjećanjem ponosa što moja porodica i ja pripadamo narodima Slovenije i Crne Gore. Prije nekih godinu dana moj prijatelj Djuro i ja, nijesmo propustili fudbalsku utakmicu u Nikšiću ( mlade reprezentacije) i Podgorici (seniori)
izmedju Crne Gore i Slovenije, ali to nije bio naš sport, pa je situacija u Kranjskoj gori bila sasvim drugačija.
Za znanje Slovenačke himne nedje davno zaradio sam od svog tadašnjeg košarkarja Zlatka Roleta Šantelja 300 maraka ( dužan mi je još 40 dm), jer nije vjerovao da je znam.A u prošloj sezoni sam je u Kopru utvrdio, jer je direktor Vlado jedini u Sloveniji, preuzeo hrvatski trend ( sasvim ispravno).
Crnogorsku himnu znam od rodjenja, sasvim logično zar ne.
Na jednoj strani moji prijatelji iz djetinjstva. Selektor Crne Gore Miodrag Baletić, njegovi pomoćnici Rade Petrović, protiv kojeg sam odigrao mnogo utakmica i naravno legendarni Spale koji je i kao mlad igrač bio jako talentovan.Igrao je u Sutjesci iz Nikšića i zato je stigao u Olimpiju.
Na drugoj strani, prije svega jedan dio mojeg rada, dvije sjajne djevojke Mojca Marković i Daca Jokić i naravno kolege s kojima se već dvadeset godina družim u Sloveniji : Sergej Ravnikar, Goran Jovanović, mladi Damir Grgić i naravno nezaboravni fizioterapeut iz mojeg službovanja u Krki, Škedo.
Pjevam himne, prvo crnogorsku, a zatim slovenačku, a nekako mi se srce steglo. Daca i Mojca su primijetile da sam na crnogorsku bio više ukrućen, dok sam na slovenačku bio više opušten. Razlog je samo jedan, slovenačku sam slušao mnogo više nego crnogorsku. Logično, jer je Crna Gora postala samostalna država 21. maja 2006 godine i nijesam imao mogućnosti da je uživo otpjevam osim na susretima sa Slovenijom u fudbalu i košarci.
U svakom slučaju posle završetka utakmice topli zagrljaj Dace i Mojce bila je još jedna potvrda da sam za dvije mlade djevojke puno toga ućinio u samo jednoj sezoni na Ježici, davne 1998 godine. Jako sam srećan kad osjetim da sam nekome pomogao u životu. Ponekad se to i ne vrati na najbolji način, ali na greškama se čovjek uči.
Sjećam se koliko sam puta pomogao mladim trenerima, ali poneki od njih čim bi se osjetili da su kvalitetni( po njihovom mišljenju) ekspresno bi se nudili u klub u kojem sam radio, iako su znali da još imam važeći ugovor. No o takvim tipovima i poltronima pripremio sam poseban blog kojeg ću pustiti u štampu nekom drugom prilikom.Čak sam i jednog lokalnog poštara pretvorio u trenera,a mislim da ni danas nije završio osnovnu školu.Vjerovali ili ne muka mi je bilo od njegovog "uvlačenja", ali on je danas veoma važan faktor u Slo košarci. Zato nam je i košarka takva.
Crna Gora je zasluženo pobijedila, jer je imala puno više visokih igračica, takodje je kvalitet bio na strani crnogorske reprezentacije.
Posle utakmice jedno jako zanimljivo društvo porodice, Filipovski i Milović sa selektorom crnogorske reprezentacije Baletićem u hotelu su budili su uspomene na jednu prelijepu, ali nažalost prošlu državu u kojoj je slučajni putnik mogao prespavati noć pored puta.Ta država zvala se Jugoslavija. Naime, otac našeg trenera Saše, Filip je bio školski drug u Nikšiću, selektoru Crne Gore i to je bio njihov prvi susret posle četrdeset i više godina. Možete zamisliti kad su navrle uspomene.Priči nikad nije bilo kraja pa nas je konobar u restoranu morao kulturno otjerati negdje posle ponoći.
Ima li ljepšeg osjećaja nego kad ljudi imaju uspomene i kad se sjećaju jedni drugih.
Ima li veće sreće na svijetu nego kad su ljudi stvarno ljudi...
Ajd u zdravlje.
Da ne bih previše filozofirao, prelazim na temu neopisive sreće za jednog mladog trenera u mom liku prilikom istorijske pobjede u Bačkoj Topoli tog 11. januara 1980. 
Normalno da nas u tim trenucima nije niti najmanje zanimalo šta pišu novine, jer je naše slavlje bilo neopisivo. Ako vam kažem da su nas košarkašice "Krivaje" u drugom poluvremenu dostigle i prestigle, i da smo koševima Vesne Aleksić i Vesne Jovanović u zadnjih 40 sekundi dobili utakmicu, našoj sreći nije bilo kraja. Prepustismo fenjer "Krivaji" iz Stare Moravice i nikada više nijesmo bili na zadnjem mjestu u toj sezoni. Put po sniježnom asfaltu od dvorane do poludrvenog hotela prošao je uz glasnu pjesmu, pa su nas prolaznici gledali u čudu. Sreća da je većinsko u Bačkoj Topoli mađarsko stanovništvo, tako da pola od naših pjesama nisu razumjeli. Posle večere, na međuspratu našeg hotela slavili smo do dugo u noć, kao da smo postali šampioni svijeta. Nisam mogao od sreće doći k sebi, jer imati dvadeset godina, a pobijediti u Drugoj ligi nije mala stvar. I još ne biti zadnji na tabeli.