"Sve će proći, sve će proći,
samo nemoj ti ..."
Trideset sedam godina, dugih predugih, skoro nečiji životni vijek, prohujale su s vihorom, a čini mi se kao da je juče bilo. Tog 09.februara 1974 godine, prvi put sam stupio na parket gimnazije Niko Rolović i počeo druženje sa košarkaškom loptom.Ta lopta koju nikada neću zaboraviti živi i danas u mojim sjećanjima, kasnije su mi sve lopte svijeta bile iste samo da su košarkaške.A kako se to dogodilo:
Posle pokušaja u fudbalu, gdje je moj pionirski trener rođenog centarfora, po mom razmišljanju, stavio na bekovsku poziciju odlučih da zauvijek kažem zbogom bubamari.A bio sam talenat, to najbolje znaju moji košarkaši kad ponedeljkom posle neke pobjede gledaju Deja Savićevića u mom liku, doduše malo debljeg, ali ga gledaju.
Sledeća stanica bila je košarka. Da ne bih išao nespreman na tako važan životni put, pomogli su mi moji drugari iz radničkog trudbeničkog naselja. Naime, jedne tamne noći sa Madžarice krenuli smo prema zgradi mog školskog druga Žarka Đurišića na Topolici i "potegli" zgradi šestici koš iz obližnjeg parka.Lagano smo ga prefarbali i prilagodili našoj visini. Zakačili smo ga direktno ispred prozora moje trošne spavaće sobe, na garažu komšije Vita i njegove supruge Dušanke, babe mog kasnijeg košarkaša Slavka Karadžića. Noćima sam pod upaljenim svijetlom iz moje sobe šutirao na koš,dok su drugi moji saigrači stajali ispod koša da lopta ne bi pala na pržinu i probudila komšije koji su u jutarnjim časovima odlazili na posao. Mrežica je bila napravljena od plastične mreže u kojoj su naše majke kupovale veće količine krompira na pijaci.
Zaljubljenost je porasla
još više kad su negdje u drugom polugodištu počeli kupiti klince iz gimnazije da treniraju košarku. Bio sam u prvom razredu, ali sami poziv ledio je krv u mojim žilama. I tako osvanu taj 09.februar 1974 godine. Da mi je neko tada mogao reći da ću vječno ostati u ovom prelijepom sportu ne bih mu vjerovao, ali dogodilo se i nazad nema. Puno je bilo igre sudbine, jer sam bio jako talentovan za mnogo stvari. Pisao sam pjesme, čitao more knjiga, pjevao u horu, bio sam košarkaški sudija skoro deceniju, radio sam sa drugarima radio emisije u Baru, bio sam u dramskim sekcijama, ali pobijedila je njeno veličanstvo, košarka, ta predivna neprevaziđena igra elegancije pokreta.
Bilo je za ovih 37 godina košarkaških, puno uspona i padova, ali vjerujem da sam ispunio osnovni životni cill - ostao sam normalan, sa kojim kilogramom viška,a ostalo je u granicama normale. Još uvijek košarku doživljavam kao igrum svoje igrače kao prijatelje, čak i one koji ponekad izađu iz kolosjeka poštenja. Sve što imam mi je u košarci, svi moji prijatelji i neprijatelji. Nadam se da je ovih drugih puno manje.
Naš prvi trener bila je jedna divna žena, kojoj se nikada niko u našem gradu nije ni približno odužio, i zahvalio za sve što je uradila za generacije učenika i košarkaša. To je profesor Branka Korać.
Njene riječi na tom prvom treningu (09. II 1974.), vjerovali ili ne, i danas ozvanjaju u mojoj glavi.
Ostale su moja zvijezda vodilja kroz cijeli trenerski život, i ne samo trenerski.
"Djeco, ako mislite da se ozbiljno bavite košarkom, ne smijete piti alkohol, pušiti i piti kafu. A osnova svega je da budete dobri ljudi jer, ako si dobar čovjek, sve dobro će ti se vratiti u životu" - tako je govorila profesorica Branka.
Ja još uvijek vjerujem u ove Brankine riječi, i u tom duhu sam vaspitao svoju djecu. Sin Savo, iako je star 25 (13.02.2011) godina, ćerka Anđela je takođe igrala košarku a supruga Vesna, jedna od prvih rukometašica u Baru, strpljivo nas čeka da se okupimo u naš dom, u našu luku mira, poslije silnih putovanja po svijetu. To je život porodice koja je svoj život posvetila sportu.
Tako radim već 22 godina u Sloveniji, i moram priznati, to poštenje naslijeđeno od profesorice Branke, moji igrači jako cijene, naročito u ovim vremenima kad je poštenju odzvonilo.
Došla su teška vremena za košarku, postala je biznis, sve je manje entuzijasta, male sitne duše pokušavaju srušiti sve što je pošteno kako bi prigrabile što više za sebe. Nema više ljudske solidarnosti. Svaka, pošteno izgovorena riječ je omrazna. Ako hoćeš da radiš pošteno, nedaju lihvari, poltroni ineznalice. Borba je neprestana. Kad neznalice ne mogu ništa poštenom čovjeku, udružuju se pa ako vam ništa ne mogu kao treneru, kao stručnjaku e onda nastaje ona druga borba u stilu, težak je on čovjek jer govori direktno u facu bez okolišanja, baš onako kako su me vaspitavali moj otac i moja profesorica Branka.A lihvari su baš tako vaspitavani, budi ljigav, poltron, sačekaj da ti drugi kažu što misliš i uvijek se slaži sa interesom, jer Njemci bi rat izgubili i da ih ti nijesi mrzio!
No, neću da kvarim ovaj lijepi praznik i jubilej, jer biti na trenerskoj klupi bez prestanka 32 godine ne može baš svako i ovih pet godina igračkog staža ipak nešto znače.
Sav moj trud, trenerske boli, patnje, neprospavane noći bile bi neuporedivo teže da pored sebe od svoje 23 godine nijesam imao jedno prredivno stvorenje koje me uvijek liječi svojim predivnim osmjehom, moju Vesnu.
Naravno sad se i ona razumije dobro u trenerski posao i često me posle utakmice priupita, a što će ti častiti onaj tip u igri,a što ne pozva tajmaut posle minus deset i tako to.Ipak život je more, pučina crna po kojoj tonu mnogi što brode...reče Đole.Zahvaljujući svojoj porodici, nikada nijesam potonuo ni tonuo.
Na ovom mjestu želim napisati imena onih koji su bili prisutni onog 09. februara 1974. godine, u sali Gimnazije na prvom košarkaškom tereningu, pod vodstvom naše drage profesorice Branke Korać:
Bojica Pešić, Zoran Vojinović, Dragan Otašević, Zaim Pamuk, Bedro Rastoder, Dragan Drašković, Maćo Vojvodić, Dejan Dašić, Zoran Jovićević Džigi, Vasko Lalošević, Milovan Obradović, Žarko Đurišić i Predrag Milović.
Svako dobro i neka Vas sreća prati,makar mali dio kao mene za ovih 37 košarkaških godina i biće sve u redu ...
Imao sam nepunih 16 godina kad sam posato prvotimac KK.MLADOST, te 1975 godine naslijedio sam dres broj 6. od svog prvog komšije Žarka Petrovića.Taj broj je postao naš porodični.
1982 postao sam trener jedne sjajne generacije barskih košarkaša.Iz te generacije postalo je puno dobrih košarkaša,a Boga mi još više dobrih ljudi...Bilo je i one druge vrste, ali na sreću puno manje!
Imao sam 23 godine i bio pomoćnik Petru Blaževiću u tadašnjoj veoma jakoj Prvoj B Jugo ligi.U toj sezoni čak sam vodio jednu utakmicu u Novom Sadu protiv Vojvodine.Nažalost sa ove distance gledano nijesam baš puno uticao na igru:))
