AVGUST SREĆE I TUGE
Više i ne pamtim kad sam zadnji put napisao duže od tri rečenice, a sve se nekako kupi u meni, pa oću da napišem ovo, pa onda ono, pa sve tako u krug. Obaveze u sportu, koji više nema ama baš nikakve veze sa sportom, od pruje desetak godina, naglo me probude i ideje nestanu. Pa ipak, novu inspiraciju budi ova prva, posle dugo, dugo vremena, ljetnja kiša.
Postojinske kiše nijesu slične ni drugim kišama na svijetu, jer njih uvijek prati smrzavanje, prava zimska temperatura. Onda slijedi vađenje svih mogući farmerica iz ormara iliti šifonjera, pa sve tako redom: majca od termovelura, cipele za jesen i ranu zimu, pamučne čarape, jer je za vunjene još rano!
Avgust 2012. donio mi je promjenljiva osjećanja neopisive tuge i bola do euforične sreće i radosti.
Počeću od radosti, jer ako tugu prvu pomenem, ne znam da li ću stići do sreće, jer tuga je nešto što ljudski rod prati od samog rođenja, a radost pravimo sami ili nas najčešće srećnima čine naši najbliži.
Moji su najbliži, dobri ljudi, moji prijatelji, moji rođaci, i naravno nenormalno, normalna, porodica u kojoj uživam cijeli svoj vijek.
Ljeto provedeno, a đe bi drugo nego u Baru, mom prelijepom Baru, koji ni posle dvije decenije ne nestaje niti za tren, iz mojih sjećanja i ranjene duše. Kao i uvijek bilo je prelijepo. Šlag na torti bijaše ljubav mog jedinca i zaljubljenost u jednu prelijepu Crmničanku, Zlaticu, zbog koje je bio spreman spakovati stvari i otići u Bar, pa ne samo Bar, čini mi se na kraj bijelog svijeta. S njegovom srećom naša je još veća. Planovi za povratak, u meni onako zaspali, ponovo proradiše i već sam zamislio život. Podići ću kućicu na mom Bezjovu, živjeću u Baru, trenirati djecu mojih bivših košarkaša i čak napraviti košarkaški klub. Ja sam spašen do kraja života!
Vesna se već par godina dogovara sa prijateljicom Jasminom, da u njenom ateljeu pravi čuda od keramike. I ona je spašena.
Anđela studira Turizam, a to nam je u Baru sto metara od stana, a tek što je ona spašena!
Dakle, svi smo spašeni i sada treba hrabrost !!! I neću više o tome, jer ...
O sreći koju su nam donijele naše rukometašice pa i vaterpolisti na Olipijadi u Londonu, teško je opisati običnim riječima. Još uvijek pri pomisli na našu veličinu i brojnost, naše lavice izazivaju uzdah i ljudsko divljenje za sve što su uradile. Lično, ne odvajam ni vaterpoliste i sve one naše sportiste koji su se plasirali na jedno takvo takmičenje.
Kapa dolje, do poda, za sve naše sportiste, koji su imali srce kao Lovćen dok su se borili da donesu radost u sve naše domove.
I onda tuga, pregolema koja ne prestaje !!
U Syriji, ničim izazvan, bijesni prokleti građansko-vjerski rat. Preko FB kontaktiram sa mojim košarkašima, sa kojima sam, za vrijeme mog boravka u gradu Aleppu, prije svega bio prijatelj, pa tek onda trener. Postali su dio mene i na sve moguće načine pokušavam da im pomognem.
Samir je u Njemačkoj, Moustafu pokušavam da prebacim u Grču u kojoj je rođen, pa onda kod mene u Sloveniju. Nedim, pokušava da dobije turističku vizu u Mađarskoj Ambasadi ,pa nekako do mene, i sve tako redom...
Nažalost, jedan od njih nije preživio izlazak iz kuće. Bio je to predivan mladić koji je toliko bio ambiciozan da je to teško opisati. Samo desetak dana prije smrti od metka dvije zaraćene strane pisali smo na FB. Govorio mi je da će sve ubrzo proći i da će se košarka ponovo igrati u Aleppu. Kad mlađe snage preuzmu naš klub Al Ittihad, kouč iz Crne Gore mora ponovo doći u Syriju.
Svaki razgovor se završavao mojim riječima: Čuvaj se dragi prijatelju, Alah jeste veliki, ali ne može sačuvati ljude od tolikog zla koje je pritislo prelijepu Syriju.
Njegovi nezbježni smajli na komjuteru, odavali su nadu i želju da je život vječan, a u dubini dušem vjerujem da je osjećao strah od sjutrašnjeg dana.
Nema više na ovoj zemlji Yahya Hafeza, dobrog mladog čovjeka iz Aleppa. Tamo negdje sa neba, njegove nebo plave oči, gledaju šta radi ovaj prokleti svijet. Kako duše "velikih" ljudi ogrezlih u krvi, ne prestaju da nanose zlo cijelom čovječanstvu.
Jedna od žrtava takvih ljudi bio je dobri čovjek Yahia!
Neka mu je vječna slava, neka mu mir donesu nebeska prostranstva. Počivaj u miru dobri čovječe iz Aleppa!
Prolazi lijenjo i ovaj avgust, za neki dan biće i 28. dan kada je 1910. godine Crna Gora postala KRALJEVINA.
Posle ovoliko tuge pomisao na taj dan i ta vremena, ponovoo mi izmamiše onaj stidljivi osmjeh, pun tuge, nostalgije i siromaštva ! Jedna je ljepotica moja Crna, jedna je Crna Gora!
Molim se za Savovu ljubav, kako bi argumenti pobijedili, da vikende do kraja života provodim na mom Bezjovu, gdje sam i počeo svoj život neke davne, davne godine u prošlom vijeku !
Opet te vražje suze,a borio sam se da ne kanu, ali ... Bezjovo je Bezjovo !!!!!!!!
