A kad na grlima
podzemnih jama
žuta svjetlost
karbituše utrne –
crnce i
crnogorce
zemlja vraća –
i jedne crne i
druge crne
(Janko Đonović)
Prijatelji su ljudi pred kojima si ti uvijek ti. Bar tako kažu stari mudraci. Rijetka su prava prijateljstva ili takva kakva smo mi zamišljali da bi trebala biti, kako bi ih svrstali u prava. Ona takozvana do groba. Rijetki su ljudi za koje možemo reći da su nam pravi prijatelji. Pa, ipak, ako svoju orginalnost možeš pokazati pred nekim, sve svoje vrline i mane, bez straha da ćeš biti ismijan, podcijenjen ili - ne daj bože - proglašen nižom ljudskom vrstom, onda za takve osobe možemo reći sa sigurnošću da su nam prijatelji. Moje skromno mišljenje je da se najljepša prijateljstva, kao i ljubavi, rađaju u srednjim školama. U tim godinama smo još uvijek nekako naivni, čisti, spontani, iskreni, neiskvareni, i u grupi takvih ljudi rađaju se prava i dugotrajna prijateljstva.
Željko (urednik) piše da mu je Špiro Medigović (jedan od onih koji je još uvijek ostao čist i čestit u duši kao onih davnih naših sedamdesetih na Topolici) predložio da napišem nešto o jednom neobičnom prijateljstvu, i pojavi prvog crnog košarkarša u Baru. Pogovora nema, jer urednička se ne poriče.
Doduše, tamnoputi stanovnici Podgrada su igrali košarku, ali u tim vremenima nisu bili registrovani u našem klubu. Njih je puno više zanimao fudbal na čuvenom Džidžarinu, gdje su se ispjevale mnoge pjesme o Marku čuvenom Mariju Kempesu, kome ni podgradska zvijezda Fiko nije mogao ništa ("Ne može mu ništa niko / ni podgradska zvijezda Fiko"). To su bila vremena koje nikada ne smijemo zaboraviti.
Pričaću vam o jednom neobičnom prijateljstvu iz davne 1976. godine. Počinjala je školska 1976/77. i u naš prelijepi Bar, zahvaljujući Pokretu nesvrstanih, pojavi se oveća grupa učenika iz daleke Nigerije (Lagos), kako bi učila i završila našu Poljoprivrednu školu. Bila je neobična pojava vidjeti parapet pun crnila u jutarnjim časovima. U to vrijeme najpopularniji odjevni predmet svih Barana, mladih i starih, bila je zelena vjetrovka donesena feribotom "Sveti Stefan" iz Italije, sa čuvenog Korza Kavura ili od još čuvenijeg Butika kod Nikole. Normalno, mladi Nigerijci su odmah nabavili taj predmet oblačenja i izgledali su jednobrazno obučeni kao kineski radnici u fabrici domina.
Među svim tim simpatičnim ljudima odskakala su svojim izgledom i ponašanjem dva mladića. Jednom od njih je bilo ime Abdula. Jako komunikativan tip, kao da je rastao u Podgradu. Stalno nasmijan, pun neke priče, gestikulacija, elegantnih pokreta, kao gazela.
Svim Baranima je bio jako simpatičan, a boga mi i nešto slobodnijim Barankama toga vremena. Često bi se šunjao između topoličkih zgrada, ali samo noću (pretpostavljate zbog čega). Vjerovatno, jer je bio neprimijetan, i mogao se sakriti crn obraz neke unuke naših ratnika iz mnogobrojnih crnogorskih bojeva. Često smo ga gledali kako klizi kao utvara između tijesnih prolaza poslije završene avanture. Nije se mogao sasvim sakriti, jer su mu oči nekako čudno gorjele kao napola dogorjele svijeće. Kad bi ga gledali s leđa, odavala ga je zelena vjetrovka, koja je izgledala kao da lebdi u vazduhu. Često nam se činilo da ide vjetrovka bez čovjeka.
Po završenoj Poljoprivrednoj školi, Abdula je upisao fakultet u tadašnjem Titogradu. Jednom prilikom, grupa barskih brucoša srela ga je ispred studentske menze. Učinilo mi se da mu osmjeh na licu nije više blistao kao u našem Baru. Reče nam da je "Bar prelijepa grad", a mi u smijeh. Pitam ga da li je nešto ručao. On mi odgovori: "Jesam jedan šnisle i nešto malo kurompira". Mi barski brucoši u smijeh.
Drugi Nigerijac koji je plijenio svojom ozbiljnošću bio je Colins Dave, mladić iz ugledne doktorske porodice, bio je i talentovan košarkaš. Pridružio se našem timu odmah po dolasku u Bar. Bio je malo sporiji, ali sa odličnim šutom i skokom. Na početku našeg druženja malo nas je čudno gledao, ali što je vrijeme odmicalo, sve više se smijao i prava je bila sreća imati takvog igrača u timu. Naravno, odmah je bio registrovan i odigrao je dosta utakmica za naš tim. Doduše, bila je to skromna minutaža, ali će biti upisan u anale barske košarke kao prvi crnoputi košarkaš. Godinama smo se dopisivali uglavnom za Novu godinu, a kasnije su i ta dopisivanja prestala. Po povratku u Nigeriju, mlad se oženio, i u zadnjem pismu mi je napisao da očekuje blizance. Jako sam se tome obradovao i zbog Colinsa Davea zavolio sam Nigeriju, koja je dala ogroman broj velikih sportista.
Jednom prilikom smo imali internacionalnu trku sa pridošlim Nigerijcima na sutomorskoj plaži. Da vas ne bih držao u neizvjesnosti, tu prvu međunarodnu trku (a mislim i posljednju) između Crne Gore i Nigerije dobili smo rezultatom 3:1. Predstavnik Crne Gore bilo je jedno otkačeno odjeljenje Gimnazije "Niko Rolović". Treće dva.
Subota, sunčan dan, kako to samo kod nas zna biti u oktobru. Dogovorili smo se Olja Mrčarica, Ljubinka Sekulić, Dajana Stupnikar, Dragan Šorović, Dejan Dašić, Žarko Đurišić i ja da pješačimo do Sutomora, i napravimo međusobno takmičenje u trčanju. Kad smo stigli do sutomorske plaže ugledali smo grupu Nigerijaca i ponudismo im međunarodni dvoboj. Oni atletski građeni, a mi - naročito Žarko i ja - ka' da ljeba ne jedemo. Mršavi ka' štiglići. No, motivacija je bila ogromna. Domaći teren, ženska publika koja je vjerovatno bila i odlučujući faktor da zabilježimo prvu pobjedu. Danas su Dajana i Dragan Šorović u srećnom braku i pretpostavljam da ih je ova trka približila i spojila u jedno.
No, da se vratim nesrećnom junaku ovog dvoboja. U mom dnevniku ne piše koji je trkač iz naših redova izgubio trku protiv Nigerijaca, ali na osnovu davno prikupljenih podataka i tadašnje trkačke forme, sa sigurnošću mogu tvrditi da je to bio Žarko Đurišić (bio je sporiji od nas trojice na časovima fizičkog), po ocu Vuku iz Parača i majci Vasiljki (mojoj nastavnici koja me je usmjerila da pišem dnevnik od petog osnovne) sa Cetinja od Mrvaljevića.
Dok sam ovo pisao, pozvao sam Žarka (danas direktor "Atlasmont banke") da provjerim ove istorijske činjenice. Od smijeha se nije zaustavljao desetak minuta, i uz naš čuveni pozdrav koji nas prati od gimnazijskih dana, našu i samo našu rečenicu: "Tu si ti ptičurino siva", potvrdi mi da je tih dana bio u nešto slabijoj formi, ali da je izgubio trku protiv Nigerijaca nije priznao. Nije lud da mu sin Feđa čita kako mu je otac izgubio prvu međunarodnu trku za našu državu.
Kad smo kod Žarkovog sina Feđe, reći ću da sam ovog 09. februara proslavio 33 godine života sa košarkom, i da sam ovog ljeta imao jedan od najtežih treninga upravo sa Feđom Žarkovim, i Lukom - sinom mog prijatelja dr. Srđe Kalinića. Osjećao sam se kao da oni mene treniraju, tako da sam morao zvati u pomoć Srđu i Žarka. I sad razmišljam da li starim, ili me je vrijeme već pregazilo?
Ipak, ona moja i Žarkova rečenica "Tu si ti, ptičurino siva", govori da prava prijateljstva, bez obzira na životne uslove i ljudske karijere uvijek ostaju. Uvijek mi ostajemo mi pred pravim ljudima. Priznajem da je tih pravih ljudi sve manje i manje, ali oni daju nadu da će ipak jednom doći vrijeme normalnih ljudi koji čisto, onako dječački, koračaju kroz život.
