TOPOLIČKE PRIČE

Drumovi će poželjet ludaka,

a ludaka više biti neće,

vjekovima za njima će plakat

ojađeno nebo i drveće…

                                     (Vito Nikolić)

 

 

Čitam na našem sajtu i ne mogu da vjerujem da je neko mogao slomiti iz mraka sva stakla na Domu revolucije i Gradskoj biblioteci. Razmišljam, kakvo je to pomračenje ljudskog uma kad tako nešto može uraditi? Šetajući ljeti, samo malo dalje, vidio sam salu za fizičko vaspitanje školskog centra Niko Rolović. Izgleda kao da je baš preživjela bombardovanje. Ni jednog kompletnog stakla, ni jednog kompletnog prozora. Sve izrešetano crnje nego crnogorska zastava sa Vučjega dola!

A sjećam se kad sam dobio ukor razrednog starješine napisavši na klupi ime mog tadašnjeg košarkaškog uzora Ljubodraga Ducija Simonovića.

I zato sam počeo ovo pisanje stihovima Vita Nikolića, ne bi li neko od onih ili onih potencijalnih pročitao ovo moje pisanje kako je nekad bilo i odvratio ga od mračnih ideja kako ne treba rušiti svoju domovinu. Da razmisle, šta oni mogu ispričati svojoj djeci o djetinjstvu i mladosti… Vjerovatno s ponosom kako je slomio baš sva stakla na Domu Revolucije!

Za takve ljude, mi smo bili ludaci vremena. Mi, koji smo slušali »Indexe«, »Bijelo Dugme«, Šobića, išli u bioskope, pozorišta, čitali Jesenjina, »Mostarske kiše«, Radeta Šerbedziju i nezaboravnu »Ines«. Ludaci koji su po Topolici sastavljali novac da popiju po koka-kolu u bunkeru na Madžarici, u čuvenom kafiću »Crveni talas« kod još čuvenijeg i legendarnijeg vlasnika Mikija Mašanovića.

Željko (urednik) piše - napiši neku anegdotu iz »onog« vremena, i normalno pišem. Sve za moju »malu i napaćenu Crnu Goru«, što bi rekao Laza Ristovski u pozorišnoj predstavi »Dugo putovanje u Jevropu«. Čini mi se, kako sada stvari stoje, to naše putovanje u Jevropu biće veoma dugo, najduže…

Obično je to bilo ovako: Mi, momčići s Topolice, Nikica Kovačević, Željko Stojović, Rade Vukadinović, Đuro i Dragan Joksović, Ranko Cikić, Budo Šoškić i moja malenkost, davne 1974/75. čuvenim zviždukom koji je smislio Nikica, nalazili bi se pred zgradom starog Vračara, i počelo bi prebrojavanje novca kojeg smo kući zaplijenili. Izračunali bi kome koliko fali za koka-kolu, i - ko je imao višak, dodao je kako bi spremni stigli do Madžarice. Kad bi ta formalnost bila obavljena, odlazili bi poput Družine Pere Kvržice prema Crvenom talasu. Svi apoeni uglavnom su bili metalni. Na vratima kafića čekao nas je Miki i odveo do našeg malo većeg stola u jednom dijelu bunkera. Problem je nastao kad bi odlazili, jer - ko će da plati, tj. ko će da da Mikiju onaj božiji metal! Napokon bi mu neko od nas dao taj novac, a obično je to bio Nikica, jer je njegov otac Tomo plovio s Mikijem, pa je on bio žrtveno jagnje. Normalno, Miki bi onda umirao bi od smijeha, i - normalno - metalni dio novca nam vratio uz opasku: »Idite u p.m. Sljedeći put kad dođete, ako ne budete imali papirne pare, ne ulazite mi ovamo«. Normalno, mi smo tu vježbu ponavljali nekoliko puta, ali ljutnje nije bilo, jer smo - čini mi se - svi bili normalni, a danas?

Bili su to dani kad je cvjetalo drugarstvo, kada smo puno toga žrtvovali jedan za drugoga. Preživljavali smo svačiju bol, veselili se svakoj novoj ljubavi, pomagali jedan drugom u rješavanju školskih problema. Jednostavno, bili smo pravi prijatelji!

* * *

 

Prvu zvaničnu utakmicu u Crnogorskoj ligi košarkaši »Mladosti« odigrali su na terenu koji se nalazio ispred naše gimnazije »Niko Rolović« (danas je tamo amfiteatar), a zanimljivost je da je taj teren asfaltiran nekih dvadesetak sati prije početka prve utakmice. Dakle, u petak oko 21 čas. Sve radove znatiželjno smo pratili svi, a u subotu u prijepodnevnim časovima pomagali profesorici Branki Korać da taj teren obilježi.

Jedan od najzanimljivijih događaja na tom prvom košarkaškom terenu dogodio se na derbi utakmici između »Mladosti« i »Primorja« iz Herceg Novog. Naime, par igrača iz našeg tima pokoškao se sa braćom Vuković iz »Primorja«, ali to nije bilo ništa posebno opasno. Jedan od braće Vuković - Piki, bio je sve više agresivan, kad odnekud iz publike, kao fenix iz pepela, pojavi se policajac Tabaš i lagano zamahnu pendrekom, pa Pikija po leđima, uz onaj pljevaljski govor: »Neš ti bit naše momke!«

Publika je od smijeha popadala sa drvenih klupa koje su bile namještene oko terena. Jedino Vukoviću ništa nije bilo smiješno. Utakmica je nastavljena kao da ništa nije bilo. Oduvijek sam sumnjao u Keka Đurovića da je nagovorio Tabaša da utrči u teren. Nikad mi to nije priznao.

Za dobru organizaciju utakmice klubovi su bili obavezni da imaju dva prisutna policajca. Tereni su bili ograđeni uglavnom mornarskim konopom. A danas?

Ljeti se korzo selilo sa Topolice - ispred Vračara prema »Turistu« - i prema čuvenom parapetu o kojem ću pisati nekom drugom prilikom.

Ispred »Turista« bijaše tanka metalna ograda na kojoj su momci visili (što bi rekli Šušanjani) kao beggrozdići na telefonskim žicama. Poslije svakog značajnijeg sportskog događaja, naročito reperezentativnih utakmica, pred »Turistom« bi bilo more »trenera« taktičara koji su analizirali svaku grešku igrača, selektora, sudija i ko zna koga još. Ta rasprava bi često trajala do dugo, dugo u noć.

Jednom prilikom fudbalska reprezentacija Jugoslavije izgubi od Njemačke, i pred »Turistom« poče rasprava zašto smo izgubili. Ve$o Bokan imao je jednu teoriju, Dragan Leković drugu, Kepo Vujović treću, a najzanimljiviju teoriju imao je Bato Mališić, čovjek sa vanserijskim pjevačkim i glasovnim sposobnostima, kao i odličan poznavalac sporta.

»Ljudi, đe ćemo mi da igramo s Njemcima. Mi s njima ne možemo trčat, vidite li kako oni izgledaju? A zašto je to tako? Oni jedu meso, salatu, supu, jedu zdravu hranu. A mi paštetice, mazalice i ostale tantarice. Nemamo šanse s njima, nikad nismo imali i nikad nećemo imati!«

U našem društvu bijaše vječiti provokator Dragan Leverda, pa zamoli Bata da mu postavi jedno pitanje: »Reci mi, molim te, kad je to tako sa prehranom, kako smo mi onda te iste Njemce u Drugom svjetskom ratu išćerali iz Jugoslavije i lagano ih pobijedili. Naši partizani su jeli korijenje, travu i sve što su našli da prežive, a ti Njemci su i tada imali meso, salatu i supice?«

Bato ga pogleda i pokretom ruke lagano krenu prema njegovim ušima: »Slušaj, mali moj, ti si jedna obična zinzula. Da si završio ekonomiju (Bato je diplomirani ekonomista), reka' bi ti - idi plivaj do lukobrana, najedi se morave (morska trava) i utopi se!«

Smijanju nije bilo kraja, ali to je bio onaj zdravi  smijeh koji vlada među pravim prijateljima i poznanicima. A danas? 

I zato sam tužan kad pročitam da se u mom Baru, u mojoj Crnoj Gori, događaju vandalski činovi. Sa sjetom se sjećam onih vremena kad su ljudi zaista bili ljudi. Nekad sam to opravdavao nemaštinom, ali ni mi (radnička klasa) nismo tada živjeli bolje. Jednom sam čekao da moja sestra dođe iz prve školske smjene, da obučem njene pantalone da idem u školu. Nema više niti onih Nikičinih zvižduka iz ustiju drugih momaka. Tim zviždukom sam godinama davao mojoj Vesni znak da sam pod njenim balkonom Kongrapovih zgrada, kako bi razmijenili koju rečenicu, jer su njeni roditelji bili jako strogi. I napolje se nije moglo kad ona poželi.

Teška su vremena i naš zadatak je da edukujemo ove mlade ljude, govoreći im o vremenima koja su prošla, ali što bi rekli u Koštani: »A to vreme više ne dojđ'«.

Svim mojim dragim Baranima širom svijeta želim puno dobrog zdravlja, sreće i nezmjerne ljubavi u Novoj 2007 .godini.

 

 Postojna, Slovenija