"Ako ti jave: umro sam
Ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam uzdisao.
I osmeh jedini jezik
Koji na svetu razumem…"
(Mika Antić)
Još ću se uobraziti, dobijam pohvale za svoje pripovijedanje od mnogih mojih prijatelja i poznanika, i to me inspiriše da nastavim. Podstiču me na pisanje o vremenu kad je bilo sve drugačije, čini mi se toplije i osjećajnije. O vremenu kad su cvetale prave ljubavi, romantične, pjesničke, onako iz duše. Teško je danas objasniti svojoj djeci kako je to vrijeme bilo drugačije, pa zar se i oni danas ne vole kao i mi nekada? Ostajem bez teksta, samim tim i bez objašnjenja! Teško bi razumjeli! Zato - komplimenti za moje pisanje od ljudi koji su bili dio tog vremena jako me raduju.
S nekom neskrivenom nostalgijom premotavam filmove našeg djetinjstva, kada nam je bioskop bio jedina zabava, kada su nam već opisana ograda restorana "Turist" i Parapet (zid preko puta restorana) bili rijetka sastajališta. Na kraju svih tih šetnji i muziciranja po parapetu, krajnje odredište bila je terasa slastičare Bedžeti Arslana (pored "Turista" - danas je tamo slastičara "Helena"), gdje smo sumirali rezultate večernje šetnje i ljetnjeg "lova" na djevojke iz ostalih krajeva Jugoslavije ili inostranstva! I tako skoro svake noći pred spavanje. Sjutradan, ista priča i iste analize, dok ljeto ne prodje!
Danas, u stvari, nisam siguran da li je to bila slastičara Bedžeti Arslana ili Nejziri Vejsela, ali znam da je jedan nadobudni Šušanjanin (živio je u blizini mosta rijeke Željeznice) upotrijebio pečat od te slastičare i upisao u svoju đačku knjizicu sve prelazne ocjene. Otac je bio jako zadovoljan što je sin uspješno završio šesti razred. Pečat je bio nekako mutan, ali nikako sumnjiv (otac je bio policajac). Sljedeće godine, kad je otac otišao da vidi ocjene svog sina i uputio se istom razrednom starješini od prošle školske godine, ovaj ga dočeka i objasni mu da je njegov sin ponavljao i da mora ići kod novog razrednog u šestom razredu. Otac se zamalo onesvijesti, ali kad je kući detaljno pregledao sinovljevu đačku knjižicu - sve mu bi jasno! Sinu nije bilo lako, ali popravki nije bilo!
Parapet je bio nekako izdijeljen na reone, a posebna draž je bila u tome što je veći dio parapeta bio neosvijetljen. Samo dio ispred "Turista" bio je osvijetljen. Iz mraka si uvijek vidio ko šeta našim korzom, dok bi šetači teško prepoznali one što sjede. Parapet se prostirao od početka ograde "Turista", pa do danas poznatog kafića "Planet". Preko puta parapeta bilo je fudbalsko igralište Poljoprivredne škole, okruženo mnoštvom topola i oleandera.
U ljetnjim večernjim satima parapet bi oživio, sa njega su se mogli čuti različiti govori i narječja iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Lokalni frajeri ne bi imali vajde od novoupoznatih prijateljica, ako ih ne bi prošetali barskim korzoom, i malo izložili na parapetu! Kad prođe ljeto, nastala bi dopisivanja do sledećeg ljeta ili do nove ljetnje ljubavi. Zimi Bar mali, pomalo dosadan, melanholičan. Sjećam se da sam godinama pisao pisma djevojkama svojih košarkaških prijatelja, jer sam jedini među njima bio pjesnička duša. Kasnije bi nastali problemi kad bi morali da te stihove - koje sam ja napisao u pismima - recituju kad ih ponovo vide. Vadili bi se da stihove brzo zaboravljaju, i ljubavni razgovor usmjeravali na područje koje veoma dobro razumiju, dakle - na košarku: lijevi i desni ulaz, skok šut itd!
Na jednom dijelu parapeta Šušanjani su imali svoje gitarske koncerte: Freske, Banjo, Suri, Horo, Boža… i još milion umjetničkih imena koje su Šušanjani davali jedni drugima. Glavni gitaraš među njima bio je Dragan Lekić zvani Freske. Dugo godina igrao je odbojku u našem lokalnom klubu i - ono što je bilo najzanimljivije - imao je jedan čudan hobi: bio je prvak Šušanja i šire okoline u gađanju praćkom. Po cijeli dan je narodu gađao kokoške i ptice po drvećima. Prije par godina mom smijehu nije bilo kraja, kad je iz svog "renoa 4" izvadio praćku iz djetinjstva. Normalno, odmah mi je na barskoj plaži demonstrirao svoje nikad zaboravljeno umijeće. Volim ljude koji se nikada ne mijenjaju i zbog njih s veseljem dolazim u moj Bar, jedini i najdraži grad na ovom svijetu.
Bio sam prisutan kad je Freske današnjem frontmenu grupe "Galija" (koju smo osamdesetih svi obožavali) Neši Milosavljeviću, na parapetu objašnjavao sve moguće dureve i molove. Prije nekih pet-šest godina grupa "Galija" je gostovala u hotelu "Topolica". Freske je naručivao pjesme, a Nešo je jednom od svojih prvih učitelja ispunjavao muzičke želje. Normalno, iskoristio sam priliku, pa sam i sam naručivao pjesme iz mog djetinjastva!
U jutarnjim časovima, na parapetu bi često sjedio lokalni čistač ulica Rapacko - mi smo ga iz milošte zvali Rapi. On je u svakom trenutku znao koliko je sati, iako nije nosio sat. Na glavi je imao kapu francuzicu, i ko ga ne bi poznavao - mislio bi da je došao iz nekog drugog grada. Mi smo ga često testirali, da možda krijući ne gleda na neki sat, pa nam onda govori koliko je sati, ali to nikada nismo otkrili. Rijetko je kad pogriješio više od pet minuta. Mislim da je on takođe pitao prolaznike koliko je sati, pa je nešto kasnije računao koliko bi moglo biti kad ga pitamo. Malo dalje od Rapija stajala su njegova kolica, u koja je stavljao pokupljeno smeće. Jednom prilikom, dok smo mi malo zabavljali Rapija, Dragan Drašković zvani Trle iz štosa poče bježati sa Rapijevim kolicima, kad Rapi skoči i poče juriti za Trletom, govoreći mu čistim "književnim" jezikom: "Svinja jedan bezobrazan, ćeš da ti slomim ova flaša o glava. Pićka pas na mater majka ta tvoja. Ja hranim deset đeca sa ta koljica,a ti mi ih kradeš". Poslije dvadesetak metara Trle se zaustavi i vrati Rapiju kolica, uz normalno naš neizbježni smijeh i njihovo međusobno rukovanje.
Parapet ću ipak zapamtiti do kraja života po slučaju koji nikada neće nestati iz mog sjećanja.
Bio je to 8. avgust 1983. godine. Na kraju parapeta pisao sam neke pjesme, kad odnekud priđoše mi Vera Milačić i Vesna Živković. Uvijek sam volio da filozofiram o poštenju (to me ni danas nije napustilo), čistoj duši, smislu života i njima je to bilo jako smiješno, pa su željele da izgube malo vremena. Odjednom, usred te ozbiljne priče i njihovog uzdržanog smijuljenja mojoj filozofiji, iznenadih ih - pa ne samo njih, nego i sebe - stavih Vesni ruku na rame, i rekoh:"Znaš, mala moja, kad bi se nas dvoje zabavljali, bili bismo najsrećniji par na svijetu".
Vesna me pogleda i puče od smijeha. Mislim da su se tu smijale nekih petnaest minuta mojoj izjavi. Još malo sam tu filozofirao i onda sam ispratio Vesnu do Kongapovih. Uspio sam je ubijediti da izađe samnom ujutro na sastanak, a i žurilo mi se da to prihvati, jer sam sjutra morao ići sa košarkašima na pripreme u Nevesinje. Vesna je, takođe, sjutra trebala ići s našom sadašnjom kumom Verom Milačić (profesor književnosti u Poljoprivrednoj školi) na Verušu. Uglavnom, tog 9. avgusta naš prvi sastanak bio je na kraju parapeta, i u šetnji prema Malom dvorcu Vesna me je uhvatila za ruku (to nikada neće priznati, jer kaže da sam je ja prvi uhvatio za ruku). Naše ruke već dvadeset četiri godine su nerazdvojne, a što smo stariji taj stisak je sve jači. Samo nam nedostaje Bar. Naš život u Sloveniji svodi sa na brojanje dana kad ćemo kući.
Eto kako je nikad zaboravljeni parapet, od čijeg kamenja je napravljen nešto niži parapet prema rijeci Željeznici, uticao na sudbine i ljubavi mnogih ljudi u Baru, a i šire. Ovaj sadašnji parapet nema ni karizmu, niti onu energiju prošlih vremena, kad su se na njemu rađale mnoge ljubavi.
Zahvaljujem se Lujzi, Leku, Zoranu, Radovanu, Baranima iz svih krajeva svijeta, kojima moje pisanje ubija dokolicu i podsjeća ih na dane kad smo svi imali dušu!
U finalnoj utakmici protiv “Partizana” iz Tivta koševe su igrali: Otašević 24, Jovićević 4, Darmanović, Krnjić, Anđelić, Andrović, Ljutica, Pešić 12, Obradović 12, Lalošević 6, Vojinović i Božinov 11.
I kad sam pomislio da su te mladalačke ljubavi postale samo dio uspomena, 20. maja 1990. godine rodila se moja ćerka Anđela. 
U prošlom pisanju sam govorio o jednom nesvakidašnjem podvigu košarkaša "Mornara" u Drugoj ligi - grupa Jug. Naime, u prvom dijelu prvenstva ta ekipa nije izgubila nijednu utakmicu. Dakle, dvanaest utakmica - dvanaest pobjeda. Taj tim je imao fantastičnu atmosferu i mislim da od onih davnih dana, od onog autobusa međusobne ljubavi davne 1975, takve atmosfere nije bilo u našem timu. Odavno se nije okupilo toliko dobrih ljudi u timu kao tada. Jednostavno se nije znalo ko je bolji momak od kojega. Danonoćno je bio u timu šou program, a glavni protagonist i organizator bio je Miomir Dodo Peličić. Ovom prilikom neću govoriti o nekoj utakmici ili putovanju, već o pripremama koje smo imali u Kolašinu po završetku tog prvog dijela prvenstva, bez poraza. 
Gimnazija naša prelijepa. Pojavih se iz trudbeničkog radničkog naselja, onako iznebuha i umalo upisah Pomorsku školu, jer je to tada bio puno sigurniji hljeb nego biti neki ćata u zagušljivim kancelarijama našeg Komiteta. Ipak, proradi u meni moja kreativnost, a boga mi i nježnost, jer ne podigoh ništa teže u mom vijeku od košarkaške lopte. Pomislih, zamisli mene na bjelosvetskim morima kako podmazujem brodske motore i čekam da prođe moja gvardija kako bih odmorio svoje kosti i dušu.
Jednom smo u trećem razredu švercovali opravdanja za izostanke sa časova, i naš razredni starješina bila je profesorica Janja. Umalo se nije šlogirala kad je otišla sa našim opravdanjima od iste doktorice, ali sa različitim rukopisima, u barsku bolnicu da provjeri kod dr.Jovović - da li je ona pisala naša opravdanja različitim rukopisom. Kad su joj u barskoj bolnici rekli da je pomenuta doktorica već godinu dana na specijalizaciji u Beogradu, umalo se nije onesvijestila. Naravno, dobili smo neopravdane i samo nekoliko časova nas je dijelilo od izbacivanja iz škole. Nikad nas ne bi otkrili da naš drug koji je imao doktorski rukopis nije danima izostajao iz škole, a opravdanje smo morali donijeti. Pisali smo kako je ko stigao, i na času razrednog starješine tih opravdanja je toliko bilo da su oni jednog dana popadali iz dnevnika. Profesorica Janja ih je podigla sa poda i pročitala dio njih. Bili su to različiti rukopisi, a tek kad je ukapirala sadržinu bilo je veselo. U pojedinim od njih pisalo je da je učenik bio odsutan usljed bolesti od „sirimaobandaranajke super penicitus“, pa onda „diesinventutis similes sunt diebus veris super penicitus“ (dio latinske poslovice). To je bila jedna od većih afera u Gimnaziji. Naša imena pročitana su pred svima u holu. Normalno, imena je čitao profesor filozofije Blažo Nikitović. Počeo je govor na sljedeći način: „Braćo i sestre, u našoj školi se pojavio šverc, kriminal“, i počelo je čitanje imena.
Poče pismena vježba, a meni nedostaje na dlanu od ruke formula zapremine valjka. Normalno, okretao sam se oko sebe, dok mi u pomoć ne priskoči Selma Lalević. Slobo to viđe, pa reče: „Što radiš, jadan ne bio“? „Prepisujem ovu formulu, jer nema šanse da se sjetim, a samim tim ni uradim ovaj zadatak“ - rekoh onako lakonski. Odjeljenje u smijeh, a profesor mi reče: „Ti si kao cigo, malo radi, malo kradi, pa pošteno živi“. Dvojka ostade u dnevniku i uspješno završih barsku Gimnaziju „Niko Rolović“.