VALJEVO - NEZABORAVNO

Opet taj mejl strave… još samo dva dana i poslije - biće kasno. Trčim, letim, pišem, pa ne toliko zbog Barana u Baru, nego zbog ljudi porijeklom iz Bara koji sa nestrpljenjem čekaju moje kolumne. Jedan od njih mi prije nekih dvadesetak dana posla mejl, govoreći mi da je na okeanima širom svijeta uživao i s nestrpljenjem čekao moja pisanja o barskoj košarci. Možda mu i ne bih povjerovao da nije riječ o mom prijatelju iz davnih košarkaških dana Miodragu Draganu Otaševiću. I baš njegovo javljanje inspirisalo me je za ovo moje večerašnje pisanje, jer me je baš Dragan podsjetio na nešto što se teško može zaboraviti. Na jedno prelijepo druženje u Valjevu davne 1976. godine u decembru.

Pošto sam u nekoliko svojih kolumni pisao o nekim davnim i lijepim ljubavima, rekoh - nema razloga da ne nastavim.

Ljubav je jedno prirodno osjećanje koje je samo po sebi izvor snažnih, neobuzdanih i uzburkanih strasti: osjećanje, za čije savlađivanje je potrebna sva čovjekova predostrožnost i moralna snaga, koju često nemamo. Ova zadnja misao se uglavnom odnosi na one tajne, najtajnije ljubavi koje se pojave iznenada, a krivo vam je jer ih nikome ne možete povjeriti. Sramota i osuda okoline ili sredine u kojoj živite ne omogućava vam nikada da tu sreću tajnih ljubavi podijelite s drugima. Pa ipak, te ljubavi traju, jer donose dodatnu inspiraciju življenja i motivišu da uvijek ima ljepšeg od ljepšeg.

I stiže to Valjevo u decembru 1976. Pretohodno je kadetska ekipa KK “Mladost” iz Bara postala Kadetski prvak Crne Gore, pobijedivši u finalu ekipu “Partizana” iz Tivta rezultatom  57:55 (27:31). Do finala, kadeti “Mladosti” su pobijedili ekipu “Budućnosti” iz Titograda 44:37 (16:16), zatim “Primorje” iz Herceg Novog 58:43 (33:18) i “Mogrena” iz Budve 64:56 ( 34:25). Turnir se održavao u Baru, i u finalnoj utakmici, uz pomoć fantastične publike, (negdje oko 200 gledalaca), ekipa “Mladosti” je preokrenula rezultat u posljednjim minutima utakmice i osvojila prvo mjesto. Perjanica i prvi igrač te generacije bio je baš Dragan Otašević. Tada je već kucao na vrata reprezentacije Jugoslavije, a bio je poznat, pored poslovične borbenosti, po fantastičnom skoku. Nikad prije, ni poslije, nijesam vidio čovjeka sa takvim odrazom i tom visinom.

U finalnoj utakmici protiv “Partizana” iz Tivta koševe su igrali: Otašević 24, Jovićević 4, Darmanović, Krnjić, Anđelić, Andrović, Ljutica, Pešić 12, Obradović 12, Lalošević 6, Vojinović i Božinov 11.

Poslije te utakmice, slijedilo je takmičenje na nivou Jugoslavije. “Mladosti” je žrijeb dodijelio grupu u Valjevu i na tom trodnevnom turniru trebale su učestvovati još tri ekipe: “Milan Toplica” iz Prokuplja, “22. oktomvri” iz Kočana i domaćin KK “Student” Valjevo.

Pošto prve dvije ekipe nijesu došle iz nepoznatih razloga, odigrana je samo jedna utakmica između nas i domaćeg tima. Teška srca, ali ipak ću napisati rezultat - izgubili smo katastrofalno 115:77 (66:45).

Možda se čudite što pišem “izgubili smo”, ali ću vam otkriti tajnu - smo svi praktikovali kad smo išli na prvenstva Jugoslavije da pomalo pojačamo ekipu, tako da smo u toj našoj bili, kao pojačanja, moja malenkost i sigurno najveći poštar u istoriji crnogorskih pošta Momčilo Momo Kankaraš (207 cm), kao i Žarko Đurišić. Na žalost, kao što se vidi iz rezultata, nijesmo puno pomogli da ublažimo katastrofu našeg tima.

Pa, ipak, to Valjevo će vječno ostati u Draganovom i mom sjećanju po jednim neobičnim ljubavima. Na dan utakmice imali smo sastanak u hotelu “Bijeli narcis” u 12 sati, ali dok smo šetali gradom, sa druge strane ulice dvije prelijepe i simpatične djevojčice mamile su nas svojim pogledima i osmjesima. Naravno, hrabrost se obično pojavi onda kada je kasno, tj u trenutku kad smo mi morali ići na sastanak. Svi igrači su već žurili prema hotelu, ali glavne zvijezde zastadoše i odlučiše da ipak bace po neku rečenicu sa simpatičnim Valjevkama.

Priđosmo im i predstavismo se. Ja sam imao svoje umjetničko ime Đura Jakšić, a Dragana sam predstavio kao Jovu Jovanovića Zmaja. One nam nijesu ostale dužne i predstavile su se kao Desanka Maksimović i Perl Bak. Izmijenismo samo nekoliko ne baš najkulturnijih rečenica, ali dovoljno da nam mlade djevojke saopšte da znaju za našu utakmicu i da će večeras navijati za nas dvojicu.

Poslije tog razgovora letjeli smo preko stepenica hotela “Bijeli narcis”, i uz pokorno izvinjenje našem treneru i profesoru Ljubu Skokoviću, objasnismo mu da je ljubav u pitanju. Ljubo nas onako očinski pogleda i nastavi sa sastankom. Na utakmici, naša dva navijača borila su se sa bučnim navijačima domaćina, ali utakmica se završi našom katastrofom. Poslije utakmice, s obzirom da smo voz za Bar imali u kasnim satima, morali smo žuriti u hotel. Naše prijateljice su nas čekale ispred dvorane i jedva uspjesmo da im kažemo da učimo u ŠC “Niko Rolović”. Čak ni svoja prava imena im nijesmo rekli. Računali smo to kao slučajan susret, i tu je kraj. Ali, ne lezi vraže…

Poslije nekih pet šest dana, kada smo mi Valjevo već arhivirali, pojavi se neko neobično pismo na spomeniku u holu naše gimnazije, a čudno je bilo jer je na njemu pisalo: “Đura Jakšić i Jovan Jovanović Zmaj”. Pogledam, ne mogu da vjerujem. Pozovem Dragana i pokažem mu šta smo dobili. Naravno, nas dvojica uopšte nijesmo znali ko se kome tu sviđa, niti ko je koja djevojka. U trku smo se odlučili ko se kome sviđa i tako poče dopisivanje.

Neću vam dužiti priču, poslije toga smo se puno puta sreli, kad god smo igrali utakmice u tom dijelu Srbije i druženje je bilo nezaboravno. Jednom, kad smo se vraćali iz Zvornika sa nekog turnira, naš voz je satima kasnio, tako da smo prepješačili čitavu okolinu Valjeva, naravno u društvu prelijepih djevojaka.

I kad sam pomislio da su te mladalačke ljubavi postale samo dio uspomena, 20. maja 1990. godine rodila se moja ćerka Anđela. Taman kad sam se spremao da napišem u svoj dnevnik dan rođenja moje Anđele, vidio sam da je taj datum zauzet. Pogledao sam i shvatio da je na taj dan rođena djevojka iz Valjeva. I shvatih da je to neka luda sudbina. Pretražio sam sve svoje adresare i našao broj telefona. Poslije desetak godina ponovo smo se čuli i ja joj ispričam svoju životnu priču.

Moja Anđela je ovog 20. maja napunila 19 godina, i, naravno, obje ženske u mojoj kući u glas izgovaraju: “Jesi li čestitao Ljubinki rođendan?”. Moj osmjeh je dovoljan odgovor, uz rečenicu: “Bolje da umrem nego da to zaboravim”.

Eto, dragi moji, od te Ljubinke sam negdje davno, ali, ako vas i to interesuje, bilo je to 1978. godine za moj 19 rođendan, dobio knjgu baš te Perl Bak, “Duga ljubav”. Da li baš ta knjiga oslikava trajanje nečega što je prelijepo i nezaboravno?

To su bile te čiste dječačke ljubavi, bez interesa, sa puno romantike i nazaborava. Valjevo zbog moje Perl Bak nikada ne blijedi u mojim sjećanjima. Pa, ipak, sve detalje iz te predivne ljubavi ne smijem ispričati, jer ću to ostaviti za neka penzionerska vremena kad budem pisao knjigu o svom životu… Naravno, ako te dane doživim. Uz to, kad bih o svim svojim ljubavima iz života pisao, mislim da bih ubrzo bio bivši muž jedne žene porijeklom iz Podgrada, zato bolje da ne izazivam sudbinu. Nije lako biti sam.

Moje posebna inspiracija za ovo pisanje je i osvajanje evropske titule vaterpolista “Primorca” iz Kotora u Rijeci. Ne znam da li sam se više obradovao prisustvovanju toj utakmici ili susretu sa svojim prijateljima iz Bara. Naime, Žarko Đurišić, Neven Leković i Dado Marunović su na dan utakmice krenuli iz Bara za Rijeku, gdje smo zajedno podijelili radost osvajanja titule kotorskih vaterpolista. Veče provedeno na riječkoj rivi ostaće u nezaboravnom sjećanju.

Još jedan veliki fenomen crnogorskog sporta.

Eto, dragi moji, ostaje mi samo da brojim dane do našeg susreta na barskim obalama, koje su, vjerujte mi na riječ, najljepše obale ovog svijeta. Šta ima ljepše na ovom svijetu od Crne Gore i njene prirode? Po mojem mišljenju, možda je samo ljubav ljepša.

Ostajete mi u dobru i veselju, vaš Predrag Peđa Milović iz Slovenije.