AUTOBUS LJUBAVI

(Posvećeno novorođenom sinu Mitje Zelenca - Tadeju)

 

…Ne propuštite svoju dužnost. Ne učinite da ste se zaludu rodili svojemu narodu. Ne štedite nikome istinu. Iznesite dobre i nedobre zasluge, stijem se pomaga da se množe dobre, a uništavaju rđave"

                        

                                                 Vojvoda Kučki Marko Miljanov

Gore navedene riječi kučkog vojvode me već godinama prate (sam pripadam kučkom plemenu) i bio bih presrećan kad bi se ove njegove riječi makar malo mogle primijeniti na današnje vrijeme. Na žalost, to je veoma teško. Živimo i pripadamo veoma teškom vremenu kada je laž postala ISTINA. Desetak puta izgovorena laž postaje istina, i to čak i u glavi čovjeka koji je tu laž smislio. Dok kapi prve proljećne kiše udaraju Postojnskim trotoarima i sviraju najljepše simfonije ovog svijeta po oknima mojih prozora, razmišljam, ovako okružen ponoćnom samoćom, kuda ide ovaj svijet. Ima li spasa za ljude koji su se izdvojili svojom svježinom, poštenjem, iskrenošću, a ne raspolažu "teško" zarađenim novcem, kafićem, luksuznim automobilima i nose "kilo žutog oko vrata". Ovdje sam mislio na lančiće, a ne na nehigijenu zbog neredovnog tuširanja. Znate, obično kad se neredovno tuširaš, oko vrata ostane neki žuti okovratnik, i kad ljeti čovjek izađe na plažu - ljudi koji slabo vide pomisle možda je zlatni lančić…

 

Pitam se zašto je danas veći negativac i baraba onaj čovjek koji otvoreno govori o takvim ljudima, nego onaj što je "teškim umnim radom", po onoj narodnoj: "prazne glave u praznom domu", donio u naše domove sve vrste nemorala. I svi o tim ljudima sve znaju, ali samo šuškaju i šapuću, po onoj staroj: "ne čula mi se riječ". Moja baba Milosava je često govorila: "Ono čega smo se nekad stiđeli, danas se time ponosimo".

 

Molio bih moje drage Barane da ne pomisle da se ovo gore napisano odnosi samo na naše ljude u Crnoj Gori, puno takvih stvari se događa i ovdje, "u srcu Jevrope". Pretpostavljam da znate zašto? Pa, previše smo bili zajedno da ne bi i Slovenci nešto naučili od nas!

 

Nedavno sam po treći put pročitao knjigu našeg Baranina (toplo je preporučujem svima) dr. Živka Andrijaševića "Nacija s greškom". I moram reći, ako je i deset posto iz te knjige istina, u šta ne sumnjam, moramo se malo zamisliti o slikama iz naše prošlosti. Poznato je da pobjednici pišu istoriju i da je ona uvijek prilagođena njima, ali zbog budućnosti naših potomaka o svemu što se događalo u prošlosti moramo realno govoriti.

 

Zato i danas, kad se Vaša djeca ugledaju na te ljude sa "kilo žutog oko vrata", ne dozvolite da budu njihovi uzori. Govorite im da će ta vremena proći i da će ponovo ljudi sa završenim fakultetima biti snaga ovog svijeta i našeg društva. Visoka stručna sprema je devalvirana. Dajte im zadatak, neka tajno gledaju te ljude kao što sam ja to radio u nekoliko navrata. Ti ljudi su nekako neispavani, na svakih par sekundi se okreću oko sebe, vjerovatno vježbajući vratne mišiće ili prikrivajući svoj nemir i strah. Lijepo je mirno spavati, vjerujte mi na riječ. Nešto kasnije pročitate u novinama da su ih upucali i idila se završava. Dakle, malo prazniji stomak ipak može donijeti više sreće, a i nekako se lakše i spokojnije spava, brate. Učite svoju djecu da traže uzore u nasmijanim ljudima, onima koji se smiju iz duše i sasvim slobodno.

 

Napravio sam ovaj uvod kako bih Vam govorio o jednom autobusu ljubavi koji je izrodio puno divnih ljudi, velikih sportista, a samim tim povratio nadu u bolje i normalnije sjutra. Što više bude takvih autobusa na ovom svijetu, budućnost će nam biti svjetlija.

 

Putuje čuveni "Tarin" autobus, čini mi se da je neđe naših godina, dakle negdje oko 16-17. Za volanom iskusni i prekaljeni šofer Fiko Krnjić. Muška i ženska ekipa KK "Mladost" ima dupli program u Pljevljima. Posebna je radost što smo otputovali iz Bara dan ranije i prespavaćemo na Jabuci u đačkom odmaralištu. Ta 1975. topla godina, puna međusobnih simpatija i ljubavi među košarkašicama i košarkašima. Svi smo kao jedno. Pred takva putovanja uvijek bi se pravio neki scenario za iskazivanje ljubavi nekoj od simpatija u autobusu. Kanjonom Morače vijuga čuvena Tara – Gara. Raspored sjedenja po vlastitoj volji. Uglavnom bi se onako stidljivo pogledivali, dok ne bi počela pjesma sa zadnjeg sjedišta. Onda više nije bilo uzdržanosti, nego bi barski hor funkcionisao do dolaska na Jabuku (mjesto nekih 15 km od Pljevalja).

 

U tom horu predstavnik ženske ekipe, a samim tim i najbolja pjevačica bila je Vesna Aleksić. U muškom dijelu ekipe najmelodičniji glas je imao naš kapiten (divan čovjek) Rajko Vujović, i Duško Pavlović. Svoje ime ne pominjem, mada sam i sam bio u užem izboru, da ne bi ispalo da se hvalim, jer je poznata "kučka hvala", a već sam rekao da pripadam selu Bezjovu i kučkom plemenu.

 

Specijalnost Rajka Vujovića bile su pjesme Miše Jovića (Leo Martin), Duško je pjevao pjesme Kemala Montena, a ja sam obožavao "Indexe". Još i danas u mojoj glavi odzvanja Rajkova interpretacija pjesme "Pusti neka svjetla gore". Pišem o tom autobusu kako bih Vam saopštio ko je sve bio u njemu i ko je izašao kao vrhunski sportista i fakultetski naobrazovan čovjek.

 

Rajko Vujović je diplomirani ekonomista, Vesna Aleksić - danas Paladin - takođe. Savo Vučević je jedan od najboljih trenera u Belgiji, isto važi za Mihajla Pavićevića u Finskoj, Boro Vučević je bio prvak Evrope sa sarajevskom Bosnom i danas je trener u Baru, Radmila Lekić - danas Tarabarić - je bila reprezentativka one Jugoslavije, Dragan Otašević je bio takođe kadetski reprezentativac one Jugoslavije. Iz tog autobusa su se neko vrijeme bavili trenerskim poslom Nikica Kovačević i Duško Pavlović, i na kraju moja malenkost se već godinama dokazuje po parketima Slovenije. Malo li je za jedan autobus?

 

Iz tog autobusa neposrednom reprodukcijom postao je prvi NBA igrač iz našeg grada. Riječ je o Aleksandru Pavloviću, Duškovom sinu. Njegove dvije ćerke su takođe odlične odbojkašice. Ćerka Nikice Kovačevića Dobrila, pronosi ime i slavu našeg grada širom Amerike kao odlična odbojkašica. Sin Vesne Aleksić - Mario Paladin je igrač KK "Partizan" Beograd i kadetski reprezentativac Crne Gore, kćerke Vesne Jovanović - Bokan su takođe odlične odbojkašice, sin Bora Vučevića je - iako mlad - već prvotimac "Mornara". Moja djeca - Savo već šestu godinu  košarkaški profesionalac u Njemačkoj, i ćerka Anđela prvotimka ŽKK "Postojna". Sestrić Rada Vukadinovića, Mladen Šekularac je takođe bio NBA igrač, danas je jedan od najboljih igrača u Belgiji ("Antverpen") i Dražen, odličan trener koji mi je baš ovih dana poslao mejl sa informacijom da je naša legendarna gimnazijska dvorana zahvaljujući njemu sanirana, i da je uspio održati u životu dio KK "Primorka". Hvala mu što je uljepšao hram našeg košarkaškog postojanja.

 

Eto kako se iz jednog malog, normalnog društva, može razviti nešto korisno i zdravo za našu budućnost.

 

Ti autobusi ljubavi, puni normalnih ljudi, daju mi nadu da će opet doći ona vremena, jer kako  napisa Meša Selimović u svom romanu "Tvrđava": "Što je više sivih ljudi u sivom životu, sve je sivije, sve tužnije živjet…"

 

Budućnost naše planete je u rukama dobrih ljudi - na žalost, čini mi se da su takvi ljudi danas u ogromnoj manjini i da će još puno vode proteći rijekama širom svijeta dok se pobijede ovi  loši .A možda se mora nešto strašno dogoditi, da bi se ljudi probudili. Zato s nestrpljenjem čekam ovu 2012. u kojoj je Nostradamus predvidio smak svijeta. Znam, ovi "biznismeni" i za takvu priliku vjerovatno imaju rješenje, pod uslovom da im taj namjen prirode neko objasni, kupili bi helihoptere i pobjegli u bijeli svijet, ili na neku drugu planetu. Malo ironije i sarkazma nikada ne šteti, još ako je istinito...

 

Evo, i ova proljećna postojska kiša prestade, kazaljka neumitno putuje prema četvrtom satu, a sna još nema. Bar u duši i srcu, bez prestanka…

 

Tadej Zelenc je prvorođeni sin Mitje, jednog divnog, najdivnijeg čovjeka iz male Idrije, gdje sam doživio najljepše trenutke mog košarkaškog života. Mitja je čovjek kao iz mog autobusa ljubavi, i mislim da sam time sve rekao o njemu.

 

Srdačno Vas pozdravljam i želim Vam svako dobro u životu.

 

Postojna, 05.04.2007