ZIMSKE PRIPREME U KOLAŠINU 1983. GODINE

ZIMSKE PRIPREME U KOLAŠINU

1983. GODINE

Prolaze dani i, naravno, mejl iz Bara podsjeća me da je vrijeme za novo pisanje. Prije nekih petnaestak dana bio sam u društvu meni dragih ljudi iz Crne Gore. Riječ je o selektoru crnogorske ženske košarkaške reprezentacije Miodragu Baletiću Baletu i njegovim pomoćnicima Radetu Petroviću i Spasoju Todoroviću. U Kranjskoj Gori je odigrana kvalifikacijska utakmica za ulazak u A diviziju između Slovenije i Crne Gore. Odmah da kažem da su sasvim zasluženo pobijedile Crnogorke, jer su igrale mnogo bolje, a i kvalitet je bio na strani izabranica Miodraga Baletića. Pišući za slovenački portal "Košarka", govorio sam o čudnom osjećanju dok sam slušao dvije himne. Zemlje u kojoj sam rođen i za koju mi još uvijek i uvijek srce kuca - pogađate Crna Gora je u pitanju, i zemlje u kojoj živim već 19 godina i koja je dala lijepo djetinjstvo mojoj djeci, a meni materijalnu stabilnost i trenersku afirmaciju.

Prelistavajući svoj dnevnik iz 1985. godine, podsjetio sam se kako sam te godine na Palama bio pomoćni trener u "Mornaru" na visinskim pripremama. Istovremeno, sa nama bili su na pripremama i košarkaši "Primorja" iz Herceg  Novog, predvođeni sadašnjim selektorom Miodragom Baletićem. Prve noći našeg druženja pitao sam ga ima li neku košarkašku literaturu da čitam u slobodno vrijeme na Palama. Naravno, kao pravi džentlmen velikodušno mi je dao puno knjiga i svesaka. Naravno, kad sam dobio literaturu, odmah sam otrčao u svoju sobu i prepisivanje je počelo. Prepisivao sam tih desetak dana po cijeli dan i noć samo da što više naučim iz te predivne igre. Prilikom našeg susreta u Kranjskoj Gori govorio sam s Baletom o tome, na šta se on samo nasmijao i rekao mi je da je znao i pretpostavljao da ću ja to učiniti. Ipak, ta dobra stara vremena nikad ne prolaze. Bale je ugledni trener koji je dugo godina vodio vrhunske klubove u bivšoj Jugoslaviji: "Bosnu" iz Sarajeva, "FMP" Železnik, "Budućnost" Podgorica, bio je trener i u Francuskoj. Naravno, kao i svi boemi iz grada Vita Nikolića, i ovaj profesor književnosti ostao je boemska duša do današnjeg dana. Posebno se oduševljavam u razgovoru s njim što pravilno govori crnogorski jezik i nikada ne griješi padeže, za razliku od mnogih naših košarkaških trenera.

U prošlom pisanju sam govorio o jednom nesvakidašnjem podvigu košarkaša "Mornara" u Drugoj ligi - grupa Jug. Naime, u prvom dijelu prvenstva ta ekipa nije izgubila nijednu utakmicu. Dakle, dvanaest utakmica - dvanaest pobjeda. Taj tim je imao fantastičnu atmosferu i mislim da od onih davnih dana, od onog autobusa međusobne ljubavi davne 1975, takve atmosfere nije bilo u našem timu. Odavno se nije okupilo toliko dobrih ljudi u timu kao tada. Jednostavno se nije znalo ko je bolji momak od kojega. Danonoćno je bio u timu šou program, a glavni protagonist i organizator bio je Miomir Dodo Peličić. Ovom prilikom neću govoriti o nekoj utakmici ili putovanju, već o pripremama koje smo imali u Kolašinu po završetku tog prvog dijela prvenstva, bez poraza.

Prvi trener Pero Blažević, zbog obaveza u školi, nije mogao ići u Kolašin. Rekao mi je da ću ja voditi te pripreme i najambiciozniji trener na svijetu toga vremena izvukao je svemoguće sveske, knjige, zapiske, kako bi što spremnije dočekao prvi trening na tim pripremama. Pero je imao veliko povjerenje u mene, iako sam tada imao samo 23 godine. Većina igrača par godina mlađa od mene, a bilo je i par nešto starijih.

Dolazak u Kolašin i početak priprema počeo je u dugotrajnom trčanju i šprintevima. Bilo je i skokova, košarkaškog stava i puno onih stvari koje igrači ne vole da rade ni kod prvog trenera, a ne kod tamo nekog pomoćnika od 23 godine. Poslije drugog dana rada, neko od starijih igrača je pozvao Pera u Bar telefonom, i objasnio mu da ja nisam baš normalan i da ih jednostavno ubijam po onom dubokom snijegu. Pero me je odmah pozvao i objasnio mi da su to u Kolašinu rekreativne pripreme i nagrada za izvanredan rezultat. I danas se sjećam tog Perovog glasa: "Pušti ih, Peđa, nek se malo razonode, kupaju i provode. Imamo ih kad pripremat'".

Meni ništa nije bilo jasno, ali šef je šef, i mi počesmo da se provodimo. U stvari sam nešto kasnije Peru bio zahvalan što prekide intenzitet naših priprema, jer se u sljedećih desetak dana izdogađalo puno nezaboravnih stvari.

Jedanaesti januar u restoranu, koji je bio u sastavu hotela "Bjelasica". Svirala je srceparajuća muzika. Za jednim stolom većina košarkaša i ja: Bobo Ljutica, Slavko Lekić, Mićo Nikolić, Blažo Popović, Drago Krivokapić, Gašo Radonjić, Darko Knežević, Željko Ojdanić i naš legendarni fizioterapeut Zoran Cuca Marković. Ja sam se nalazio pored Boba Ljutice i na jednu od srceparajućih pjesama rekoh košarkašima da idem zamoliti za ples prelijepu djevojku iz Dubrovnika, koja je tu došla sa svojom turističkom agencijom "Atlas".

Naravno, kad sam izgovorio te riječi, cijela ekipa je pukla od smijeha i počeli su se ponašati kao da su došli iz džungle. Nisam se na njih obazirao, već sam prišao susjednom stolu i mladoj dami saopštio: "Nadam se da vjeruješ u izuzetke, jer družiti se sa divljacima ne znači da sam i ja divljak". Ona je bila malo ustrašena od vike mojih drugara i jednostavno mi je rekla kratko, jasno i sadržajno: "Ne gušta mi".

Na odlasku sam je samo pogledao i rekao da ovo ne računam "korpom" nego pravom istinom. Tih dva metra kad sam dobio "korpu" od prelijepe Dubrovčanke Kate - Keti, bili su jako dugi, jer su košarkaši vrištali od smijeha i drali se kao zadnji primitivci ovog svijeta. Ipak, šlag dolazi na kraju: dok sam se spremao da sjednem na svoje mjesto, Bobo mi je izmakao stolicu i ja sam se prosuo po podu koliko sam dug i širok.

Sad se nije smijao samo sto za kojim smo mi sjedjeli, nego i cijeli restoran. Sve smo okrenuli na šalu, iako se nijesmo smirili sljedećih petnaestak minuta. I kad smo napokon počeli normalno razgovarati, osjetio sam na svom ramenu meku i toplu ruku prelijepe Keti. Okrenuo sam se, a njene plave oči sijale su kao sunce. Rekla je: "Imaš šansu da bude 1:1, možeš i ti meni dati korpu".

Moji drugari su gledali zabezeknuto, a meni nije padalo na pamet da odbijem poziv prelijepe Dubrovčanke. Plesali smo cijelu noć i uz stihove Jesenjina, Puškina i ostalih junaka naše mladosti, ostadosmo do dugo u noć po kolašinskim snjegovima. I sada, zašto sam Peru bio zahvalan za telefonski poziv da ne maltretiram igrače. Poslje tog poziva, mi smo se samo kupali u bazenu, išli na skijanje, šetali i sve o jadu radili. Samo na košarku nijesmo mislili.

Ostatak priprema proveo sam u društvu Keti, a njena drugarica jako se zaljubila u našeg vođu Doda Peličića, tako da je kasnije godinama dolazila u Bar, a Dodo posjećivao Dubrovnik. Jednu od dubrovačkih ljepotica kaparisao je i Cuca, tako da je često Dodu pravio društvo do Dubrovnika. Kate se kasnije udala i živi u naselju Mala Mokošica. Kada su momci sa naših prostora čistili 1991. teren od svakog dobra u kućama starih Dubrovčana, ja sam bio trener u Postojni. Gledajući televizijske snimke, grozio sam se naših junaka i "čistača" kuća, pa sam, iako nijesam znao adresu moje prijateljice, poslao pismo jednoj slučajnoj ljubavi na njenu firmu "Atlas", govoreći joj da ja ne pucam na njenu djecu i da to nikada ne bih mogao. Da ne pomisli da je neko, s kim je provela nekoliko lijepih mjeseci u zajedništvu, sposoban pucati na njenu djecu. Mojoj sreći nije bilo kraja kad sam od nje dobio odgovor da je znala da to nikada ne bih mogao učiniti.

Pripreme su se završile, povratak vozom bio je fantastičan i ostaće u mom sjećanju po jednoj neviđenoj fori Doda Peličića. Kad smo se vraćali, sasvim slučajno, dok je Dodo spuštao roletnu u kupeu, neko je bio ugasio svijetlo. Jedan od naših naivnijih igrača, mada je bio među starijima, upade u klopku i upita: kako se to svijetlo gasi kad se spušti roletna. Naravno, svi su ukapirali foru, pa je onaj tip na dizanje roletne palio svijetlo, a na spuštanje roletne gasio svijetlo. I sve je to trajalo negdje do blizu tadašnjeg Titograda.

Te prireme se uspješno završiše, a u drugom dijelu prvenstva izgubili smo samo tri utakmice i suvereno se plasirali u Prvu B jugoslovensku ligu.

Svako dobro moji dragi Barani,

 Postojna, 23.09.2008