DOBA GIMNAZIJSKO
(posvećeno profesoru matematike
Slobodanu Topaloviću)
U oluji, u buri, kraj nedaća svih
Uz teške gubitke i uz tugu kletu
Biti nasmijan, prirodan, tih-
Najveća je umjetnost na svijetu.
(„Crni čovjek“ - S.A. Jesenjin)
Uz zvuke barske grupe „Grim“ i uz predivan glas Nebojše Đukanovića i njegove nove pjevačice Ivane, navire inspiracija, i opet ti prošli nezaboravni dani kruže i šetaju mojom glavom. Kao što Nebojšina pjesma govori, svako je na svoj način začaran, kao što je svako na svoj način vaspitan. Neko je išao u školu da sazna nešto više o ovom okršnjem svijetu i svim elementima koji će raširiti naše naučne vidike, kako bi bezbolnije koračali kroz ovaj nepredvidivi svijet, kroz ovaj trnoviti put života, na koji ponekad - i da hoćemo - ne možemo uticati. Bila je i ona druga vrsta ljudi koja je uz dobre veze, poneki kašet viskija završavala visoke škole i - normalno - učlanila se u pravu političku partiju i svojim „dokazanim“ intelektom kreirala i kreira život običnih smrtnika koji su na ovu planetu svratili da što časnije, a vjerovatno samim tim i siromašnije prožive svoj život. Uvijek glasam za ove druge, jer se bar ljudski muče, a poznato je šta je sve i kakve muke prošao jedan sveti čovjek na kojeg se pozivaju i jedni i drugi od Nazareta do istorije. Aj, uzdravlje, pa neka nam je sa srećom. Nebojša i „Grim“ su krivi za ovo moje večerašnje pisanje na sjeveru bivše nam domovine, gdje snijeg ne dostiže ove zime ni pet santimetara.
Doselih se iz tadašnjeg Titograda tačno 6. novembra 1966. godine u Bar, i eto, iako već godinama nijesam preko cijele godine u njemu, svakog trena Bar živi u meni kao da sam tamo. Na prvom koraku svog školovanja i bivanja u Baru imao sam sreću da sam došao u ruke jedne predivne, nezaboravne žene - moje drage učiteljice Anke Asanović. Samo koji mjesec ranije sam sišao sa Komova, gdje sam uglavnom čuvao ovce, krave i ostalu stoku, i kao poludivlje dijete nijesam bio upoznat sa uspravnim, kosim ili ne daj bože tankim i debelim crtama. Kao poludivlje stvorenje samo sam govorio o svom ovnu Šaranu koji je bio najjači ovan na katunu (Zagon Milovića), i naravno o svojoj kravi Mrkulji, konju Baljašu, i tako dalje. Đaci su umirali od smijeha, a ja uopšte nisam mogao shvatiti značaj škole. Moja draga učiteljica imala je puno strpljenja za poludivlje derište sa Bezjova, dok se to ne bi moglo reći za moju učiteljicu u Titogradu, u kojoj sam učio prvi razred do tog preseljenja u Bar. Prve ocjene su bile jedinice, koje su redovno krasile jedini krevet u našoj memljivoj sobi u Staroj Varoši, u ulici Sava Lubarde broj 29. Zahvaljujući strpljenju učiteljice Anke Asanović stekao sam povjerenje u školu i shvatio da je „knjiga naš najbolji prijatelj“. Osnovnu školu sam završio uspješno, uz milione ukora i kazni zbog malo slobodnijeg ponašanja. I onda dođe Gimnazija…
Gimnazija naša prelijepa. Pojavih se iz trudbeničkog radničkog naselja, onako iznebuha i umalo upisah Pomorsku školu, jer je to tada bio puno sigurniji hljeb nego biti neki ćata u zagušljivim kancelarijama našeg Komiteta. Ipak, proradi u meni moja kreativnost, a boga mi i nježnost, jer ne podigoh ništa teže u mom vijeku od košarkaške lopte. Pomislih, zamisli mene na bjelosvetskim morima kako podmazujem brodske motore i čekam da prođe moja gvardija kako bih odmorio svoje kosti i dušu.
Odlučih - Gimnazija. Bila je to godina 1974, puno poznatih lica oko mene, drugari iz davnih školskih dana. Neću Vam govoriti o tome kako smo učili, kako smo smišljali ludosti i šale, jer smo - čini mi se, kao što svako misli za svoju generaciju - u tome bili neprevaziđeni. Bilo je to vrijeme kad sam bio još isuviše mlad da bih odrastao i isuviše star da bih bio dijete. Vrijeme gimnazijsko, beskrajna mješavina tuge i radosti, ali ipak u duši lijepo, nezaboravno.
Bio sam samo jedan od bezbrojnih gimnazijalaca koji je smatrao da mnogo više zaslužuje nego što dobija. Grickajući obožavane bombone na pauzama između časova, sanjao sam o zanosnim ljubavima, nesposoban da ih konkretizujem. Jer, sve je u snovima bilo tako ružičasto i nikako se nije uklapalo u moju stvarnost, i mislio sam, sivilo moje svakodnevnice, moje uobičajene životne, mladalačke krize.
Osjećao sam u vazduhu ljubav i toplinu rodnog kraja, mojih Komova i svih onih vinograda, livada i baština moga djetinjstva. Ipak je bilo tužno to doba gimnazijsko, jer se poslije nekuda moralo otići na studije, a gimnazijske ljubavi nisi mogao povesti. Bilo je u gimnaziji predivnih ljubavi, po njima su se pamtile sve generacije učenika.
Pa, ipak tema mog večerašnjeg pisanja su ljudi koji su imali najviše uticaja, i samim tim najviše zasluga za naše vaspitanje, naravno pored roditelja - naši profesori. Mislim da je moja generacija imala neopisivu sreću i privilegiju da smo u tim godinama imali takvu ljudsku strukturu profesora, koja nam je dala osnove za normalan život.
Moj prvi gimnazijski razredni starješina bio je jedan neopisivo korektan, umiren čovjek kojeg nikada neću izbrisati iz sjećanja. Riječ je o profesoru istorije Nikoli Stanišiću. Dovoljno je bilo da nas pogleda i da sve brzo shvatimo. Bio je to harizmatičan čovjek koji nas je pred drugim profesorima štitio, a na časovima razrednog starješine kritikovao. Njegov baršunasti glas još uvijek odzvanja u mojoj glavi, jer - pretpostavljate - bio sam jedan od onih koji je od svega u školi pravio šalu, koja je ponekad prelazila okvire lijepog ukusa..
Pored tog divnog čovjeka, latinski jezik nam je predavao čovjek kojeg sam se jedino plašio u životu - profesor apsolutnog autoriteta Andrija Miranović. O profesorici fizičkog vaspitanja Branki Korać napisao sam puno toga lijepog, ali mi se čini niti približno koliko je učinila za cijelu našu generaciju. Profesorice tadašnjeg srpskohrvatskog jezika Katica Kosać i Janja Đurković bile su pravi bardovi profesorskog posla. Uvijek s nivoom i pune razumijevanja za naše nestašluke.
Jednom smo u trećem razredu švercovali opravdanja za izostanke sa časova, i naš razredni starješina bila je profesorica Janja. Umalo se nije šlogirala kad je otišla sa našim opravdanjima od iste doktorice, ali sa različitim rukopisima, u barsku bolnicu da provjeri kod dr.Jovović - da li je ona pisala naša opravdanja različitim rukopisom. Kad su joj u barskoj bolnici rekli da je pomenuta doktorica već godinu dana na specijalizaciji u Beogradu, umalo se nije onesvijestila. Naravno, dobili smo neopravdane i samo nekoliko časova nas je dijelilo od izbacivanja iz škole. Nikad nas ne bi otkrili da naš drug koji je imao doktorski rukopis nije danima izostajao iz škole, a opravdanje smo morali donijeti. Pisali smo kako je ko stigao, i na času razrednog starješine tih opravdanja je toliko bilo da su oni jednog dana popadali iz dnevnika. Profesorica Janja ih je podigla sa poda i pročitala dio njih. Bili su to različiti rukopisi, a tek kad je ukapirala sadržinu bilo je veselo. U pojedinim od njih pisalo je da je učenik bio odsutan usljed bolesti od „sirimaobandaranajke super penicitus“, pa onda „diesinventutis similes sunt diebus veris super penicitus“ (dio latinske poslovice). To je bila jedna od većih afera u Gimnaziji. Naša imena pročitana su pred svima u holu. Normalno, imena je čitao profesor filozofije Blažo Nikitović. Počeo je govor na sljedeći način: „Braćo i sestre, u našoj školi se pojavio šverc, kriminal“, i počelo je čitanje imena.
Nešto kasnije, naš razredni starješina postao je mlad, naočit čovjek koji je u Gimnaziju stigao pravo iz Pariza. Riječ je o Modragu Ćakiju Lekiću. Na brzinu je postao naš uzor. Bili smo jako zaljubljeni u njega, njegove priče, način komunikacije sa učenicima i jednostavno - postali smo pravi drugari. To je još jedna od pravih sreća u mom životu. Ponavljali smo njegove gestikulacije.
Pa ipak, jedan među profesorima je zračio svojom skromnošću, neizmjernim razumijevanjem i poštenjem. To je bio čovjek čije me riječi i danas prate u mojim već zrelim godinama. Teško je opisati skromnost tog divnog čovjeka. Na njegovim časovima bio sam jedan od nemirnijih učenika, a na kojem času sam ja bio miran, baš se ne sjećam. Riječ je o profesoru matematike Slobodanu Slobu Topaloviću. Bilo je puno anegdota na njegovim časovima koje sam normalno ja kreirao, ali ću vam ispričati jednu od najzanimljivijih.
Bili smo maturanti, i bogami prođe dva mjeseca polugođa. Većina učenika imala je i drugu ocjenu, a ja još ni prvu. Možda bih je i dobio, ali me nije bilo na časovima, i profesoru Slobu je bilo već dosadilo da me zapisuje u dnevnik. Bio je ponedeljak i - normalno - ispod gimnazijskih stepenica u holu, negdje oko sedamipo prečešljavali smo rezultate nedjeljnih utakmica. Nastava je počinjala u osam i niko nije očekivao da bi bilo koji od profesora u to vrijeme bio u školi, kad u najžešćoj priči o fudbalu i košarci, neko me tapnu po ramenu. Okrenuh se i zamalo onesvijestih… profesor Slobo. Onim toplim pivljanskim govorom me upita: „Šta je s tobom jadan ne bio, jesi li se ti ispisao iz škole“. Ja, onako izgubljen i zbunjen, rekoh mu da se nijesam ispisao i da sada spremam druge predmete, a matematiku ću uskoro. Naredi mi da u srijedu dođem na pismenu vježbu, jer me mora ocijeniti. I ne bi mi druge - pojavih se na vježbi, ali pošto je Slobo dan prije ispitivao moju školsku drugaricu Dragicu Milić koja je bila u dnevniku ispred mene, njenu ocjenu (dvojku) upisao je meni. Normalno, ja sam to primijetio, i kad sam došao u srijedu da radim pismenu vježbu, profesor reče da izađu s časa učenici koji imaju ocjenu. Ja normalno ustanem i krenem da izlazim, a Slobo sav u čudu pita me: „Đe ćeš ti jadan ne bio, pa ja te nijesam vidio dva mjeseca“? „Bogomi profesore, ja imam ocjenu, rekoh mu sav nasmijan“. On pogleda u dnevnik i kad vidje da stvarno imam ocjenu, a po posebnom načinu pisanja znao je da je on napisao, ostade u čudu. Kad je počeo da čita iz dnevnika učenike koji moraju ostati da rade pismeni, javi se Dragica i reče da je ona prošli čas dobila ocjenu. Slobo se sjeti i reče: „Pa dabome, ja sam tvoju ocjenu upisao ovom nesrećniku Miloviću“. Odjeljenje mrtvo od smijeha, a ja dobacih profesoru da tu ocjenu ne dira, jer sam izuzetno spreman.
Poče pismena vježba, a meni nedostaje na dlanu od ruke formula zapremine valjka. Normalno, okretao sam se oko sebe, dok mi u pomoć ne priskoči Selma Lalević. Slobo to viđe, pa reče: „Što radiš, jadan ne bio“? „Prepisujem ovu formulu, jer nema šanse da se sjetim, a samim tim ni uradim ovaj zadatak“ - rekoh onako lakonski. Odjeljenje u smijeh, a profesor mi reče: „Ti si kao cigo, malo radi, malo kradi, pa pošteno živi“. Dvojka ostade u dnevniku i uspješno završih barsku Gimnaziju „Niko Rolović“.
Kad sam uzeo matursko svjedočanstvo, uputih se u kabinet matematike da se pozdravim sa svojim profesorom, govoreći mu da sam ga jako cijenio, i da sam zbog toga imao malo više slobode na njegovim časovima i pravio nestašluke. On me pogleda onim svojim toplim plavim očima i izgovori riječi koje me prate i uvijek će me pratiti u mom životu. „Znam, jadan ne bio, dobar si ti čovjek, a i ja sam bio mlad“. Eto, pored porodične sreće, imao sam i sreću da me vaspitavaju takvi ljudi kao što je bio moj profesor matematike Slobodan Slobo Topalović.
Ipak, sve nas ponekad u životu prate razni Kamiji, Jesenjini, Majakovski, Kafke i ne možemo razumjeti ovozemaljski život. Apsurdnost života je sve prisutnija. Uspomene na ljude koji nisu među nama samo pravi ljudi čuvaju i nose u duši. Poslije toliko godina, lik mog profesora živi u meni, kao da ću ga ponovo sresti u holu naše Gimnazije u ono ponedjeljno jutro i osjetiti dodir njegove tople ruke na ramenu. Rijetki su ljudi kao što je bio moj profesor Slobo. Neka mu je vječna slava i zahvalnost za sve što je učinio za sve gimnazijalce u Baru.
„Moj pastir uvijek kaže da su naši životi potoci koji utiču u istu rijeku prema svakom raju koji leži iza vodopada…“
Eto, dragi moji Barani, vi koji se sjećate našeg profesora - sigurno se slažete sa ovom mojom pričom. Želim Vam svako dobro i zakazujem nove susrete u „Turistu“, „Planetu“, Smakovoj „Luni“ ovog ljeta koje se neumitno približava. Ostajte mi u zdravlju i veselju.
Postojna, 13. 02. 2008.
P.S.
Danas je moj sin Savo napunio 22 godine, a čini mi se kao da je bilo juče. Želim mu da bude dobar čovjek.
Svoje kolumne sa barskih stranica po malo prebacujem ovdje:))
U finalnoj utakmici protiv “Partizana” iz Tivta koševe su igrali: Otašević 24, Jovićević 4, Darmanović, Krnjić, Anđelić, Andrović, Ljutica, Pešić 12, Obradović 12, Lalošević 6, Vojinović i Božinov 11.
I kad sam pomislio da su te mladalačke ljubavi postale samo dio uspomena, 20. maja 1990. godine rodila se moja ćerka Anđela. 
U prošlom pisanju sam govorio o jednom nesvakidašnjem podvigu košarkaša "Mornara" u Drugoj ligi - grupa Jug. Naime, u prvom dijelu prvenstva ta ekipa nije izgubila nijednu utakmicu. Dakle, dvanaest utakmica - dvanaest pobjeda. Taj tim je imao fantastičnu atmosferu i mislim da od onih davnih dana, od onog autobusa međusobne ljubavi davne 1975, takve atmosfere nije bilo u našem timu. Odavno se nije okupilo toliko dobrih ljudi u timu kao tada. Jednostavno se nije znalo ko je bolji momak od kojega. Danonoćno je bio u timu šou program, a glavni protagonist i organizator bio je Miomir Dodo Peličić. Ovom prilikom neću govoriti o nekoj utakmici ili putovanju, već o pripremama koje smo imali u Kolašinu po završetku tog prvog dijela prvenstva, bez poraza.