JESENSKE TUGE

Jutros sam opet išao na groblje
Sahranjivali su jesen.Kažu umrla i to je sve,
Nigdje nisu postavili smrtovnice,
a to su jedini plakati koje znatiželjno čitamo,
Rodbina i bliži prijatelji isprljali maramice,
Ko da ih opere?


Jutros sam opet išao na groblje,
Neka djevojčica što je raskoračena otrčala u godine
vratila se raščerečena, pa ćuti iza mermernih hrastova,
Jedino su svijeće bile nevine.
Šteta - dogorjevale su.


Jutros sam opet išao na groblje
Bilo mi je žao nekog seljaka

Umro na sred njive, a oni ga opet u zemlju.
Bar da su ga na drvo da se odmori.


Jutros sam opet išao na groblje,
oduvijek sam volio tu tišinu i muziku dobrodošlice.
Čekalo me nebo u crnini i tugom u očima.


Izjavio sam nekoj udovici saučešće,
i ona me pozvala na kafu.
Kaže, sama je.
Maloprije je plakala.
Grobari su pili rakiju i trljali ruke.
Mirisala je zemlja.


Jutros su mi oči gorjele kao svijeće
Cijeli dan sam negdje  žurio i činilo mi se da ću stići.
Od sreće sam odćutao jednu minutu za sebe.
Možda ću sjutra opet na groblje...