JESENSKE TUGE

Jutros sam opet išao na groblje
Sahranjivali su jesen.Kažu umrla i to je sve,
Nigdje nisu postavili smrtovnice,
a to su jedini plakati koje znatiželjno čitamo,
Rodbina i bliži prijatelji isprljali maramice,
Ko da ih opere?


Jutros sam opet išao na groblje,
Neka djevojčica što je raskoračena otrčala u godine
vratila se raščerečena, pa ćuti iza mermernih hrastova,
Jedino su svijeće bile nevine.
Šteta - dogorjevale su.


Jutros sam opet išao na groblje
Bilo mi je žao nekog seljaka

Umro na sred njive, a oni ga opet u zemlju.
Bar da su ga na drvo da se odmori.


Jutros sam opet išao na groblje,
oduvijek sam volio tu tišinu i muziku dobrodošlice.
Čekalo me nebo u crnini i tugom u očima.


Izjavio sam nekoj udovici saučešće,
i ona me pozvala na kafu.
Kaže, sama je.
Maloprije je plakala.
Grobari su pili rakiju i trljali ruke.
Mirisala je zemlja.


Jutros su mi oči gorjele kao svijeće
Cijeli dan sam negdje  žurio i činilo mi se da ću stići.
Od sreće sam odćutao jednu minutu za sebe.
Možda ću sjutra opet na groblje...

GALOP

    Smrklo se, dobro se smrklo bilo
    i samo se čekalo da pukne, mukne il` jaukne 
    nebo od težine.
    Čovjek i konj niz polje domu svom žurili.
   Ućutale se ptice u prisoju. Zaboravile,
    čudno, zaboravile pjesme da otpoju pa se stide.
   Čovjek i konj; niz polje.
   Svejedno im je šta ih čeka, štala il kuća,
   kuća il štala; samo kad bi kiša stala,
   dok oni prođu. Čovjek i konj niz polje.
   Miris ražanog hljeba iz daljine podsjećao
   na otavu, suvu ilindansku. Čovjek i konj,
   konj i čovjek, smijali se.
   Mamile, strasno mamile kobilja bedra i ženske sapi,
   ko krupneniske kapi što zemlja ište.
   Žurili, niz polje žurili,
   Dva konja u galopu.

  
 
   

METEORI

Dok me je varala mislila je na jutro, dokove, okeane,
kiše su sijale privlačno iza manastirskog zida.
Oči joj bijahu naizmjenično svijetle i tamne,
a sićušni se lik dječaka u njima sabire i kida.
Blijedila je mandarinska fotografija noći,
niz pisoare ritualno oticahu nezdrave sile,
žena sa crnom tašnom, začarana u svojoj samoći,
htjela je kupiti malo sreće iz blatnjave magle.

Dok me je varala jedan je čovjek vezivao svoje čedo.

Meteori padahu na iznošenu žensku bluzu.
Dječak iz zjene zaplaka nemušto i blijedo,

i na poslednji metak spusti nježno sladunjavu suzu... 

AKVARELI

Ja nisam pjevač lutalica
ni potomak slavnog slikara
ali sam umio da stvaram
prave pravcate akvarele
u sjenci tvojih trepavica.
Donosio sam krinove bijele
očiju punih egzotičnog mira
spominjao Marksa i Betovena
govoreći o svojoj nečistoj krvi
ja sam bio jedini i prvi
koji je umio da odsvira
Petu simfoniju bez istrumenta i glasa
i do bola da zatalasam
u tebi tragove sunčevih mijena.
Umirale su trave u tvojoj toploj kosi
putevi nijesu govorili ništa,
jeli smo zelene višnje 
i išli bosi
skupljali kamenčiće srebrne plave
za naša buduća obdaništa.
Iza tog sna su samo ostali
mirisi ustajali 
i plesnivi.
O samo sam tada ostajao da živim
kad mi  je u ruke stavljala pepeo
svog voljenog salaša
mirišljave jabuke
i tajne bogatih riznica i ambara.
Sledila ptice zauvjek odletjele
ta žena bez imena i tijela
što njenim prisustvom stvaram
od očiju njenih akvarele...

 

DNEVNIK ZIVOTA: ZIVOTNA HARMONIJA

DNEVNIK ZIVOTA: ZIVOTNA HARMONIJA: " Ostali smo, ja i gušteri za kamen predodređeni, Zasukani rukavi, znoj i avgustovsko sunce, koje prži. Zemljo, kad s..."

ZIVOTNA HARMONIJA

     Ostali smo, ja i gušteri
     za kamen predodređeni,
     Zasukani rukavi, znoj i avgustovsko sunce,
     koje prži.

    Zemljo, kad si mi već savila gnijezdo,
    zašto me pticom učinila nisi
    da te preletim, da te preletim,
    pa da te skupim pod svoja krila,
    da samo moja budeš.

    Ostali smo ja i gušteri
    za kamen predodređeni
    a kiša sprala sve što je moglo
    mirisati na zemlju.

    Upitam se jesu li ovi gušteri bogom dani
    ili su to ljudi uplašeni svojom dubinom
    pobjegli u tuđe kože?

   Tijesno nam je u ovom širokom kršu
   pa se guramo i mrzimo ko kerovi.
   Zaplačem li, kamen će se istopiti,
   i zemlja koje nema, u meni će ostati.

  Jesam duboko u sebi.
  Ja i gušter.

Pisma o sreci

Šta je to zapravo sreća? Ne biti nesrećan, da li znači biti srećan ! Ne, ne biti nesrećan znači biti prazan! Da li postoji veća nesreća od samih, nenadomjestivih praznina! Može le se biti srećan ?
Na samom početku želim da ti se zahvalim što si mi poslao tvoje literarno ostvarenje inspirisano mojim pogledom, pisala je ona, daleka. Lijepo je znati da si nečija inspiracija... međutim, želim da objektivizujem svoj doživljaj i da napišem nešto o piscu, o ideji, o samom predmetu književne obrade. Nadam se da ću uspjeti u tome. No, moglo bi se postaviti pitanje koliko mi je dostupna distanca, trenutno.
Pa... uz rizik subjektivnog pristupa - ti si pjesnik i pisac i čitalac sentimentalnog pristupa svijetu. No, to ne umanjuje značaj tvoje životne filozofije kojoj si nadomak. Međutim, često u tvojoj ličnosti ne korespondira onaj koji je kušao gorčine života sa onim koji želi da šapuće tajne pod žutim kišobranom, da ljubi lice žene koje vidi u kapima kiše. Stoga, često taj umnik u tebi, psiholog koji poznaje ljude i " tako složeno" pitanje njihovih osjećanja, traži neku špilju da se u njoj sakrije od svega onoga što predstavlja bizarnost svakodnevnice.
S druge strane, veoma cijenim to što tvoji redovi nastaju kao plodovi jednog larpurlatističkog stava, a koji je meni veoma blizak. Osjetna je tvoje želja da osvajaš i možda je ona ta koja plijeni.
Nagađanja bi me mogla odvesti u još veći subjektivizam, pa bih svoj osvrt mogla da privedem kraju.
Nijesam sigurna u svrsishodnost pisanja ovih redova jer ponekad pomislim da već znaš što želim reći ili što mislim o pojedinim stvarima. No, svjesna da su to plodovi onoga čemu te je život učio, želim da ti zahvalim što mi kao moje potencijalno "iskušenje" pružaš mogućnost da i ja stičem izvjesna iskustva...
Naravno, pisala je ona, vjetrovi jesenji neće izbrisati moja sjećanja...